09
subota
travanj
2016
Vodotoranj
Ne zelim se nikome ulizivati niti me briga sto ce netko misliti o meni, ali ja sam jedna od onih koja ne zeli dati novac za vukovarski vodotoranj. Zasto? Ne zato sto mislim da ga ne treba obnoviti, niti zato sto mislim da je losa ideja, nego zato sto nije u redu da se to traži od već financijski izmučenih građana. Iz pouzdanih izvora znam da većina današnjih ministara misle ( neki su to i javno izjavili) da novca ima, ali se samo taj novac do sada koristio u pogrešne svrhe. Eto, sada imamo pametniju vladu pa od njih tražim da se hitno iz proračuna izdvoje sredstva za taj projekt, a ne da se prosi od građana da odrade njihov posao. Neka se saborski zastupnici odreknu dodataka kojekakvih ako misle da ovaj projekt treba sagraditi građanskom solidarnošću. U tu njihovu solidarnost ne računam onaj pdv od telefonskih poziva građana kojeg ce se na kraju akcije vjerojatno velikodusno odreći! Rukavica je bačena!
Oznake: Vukovar
komentiraj (23) * ispiši * #
15
petak
studeni
2013
Put u Vukovar
Noćas ili bolje rečeno, rano ujutro sam krenula u Vukovar, po prvi put u životu. Očekivanja su bila velika, a uzbuđenje u meni je raslo proporcionalno kilometrima koji su ostajali za našim busom. Društvo je bilo veliko, pjevalo se, zezalo, a povijesničarka nam je objašnjavala važne činjenice vezane za pojedine krajeve dok smo jezdili našom plodnom ravnicom. Puno zemlje, a ujedno i puno trave koje je sve pokrila i pokorila. Nije to ona egzotična trava nego ona prava, korov koji je obrastao u sve površinske pore tog slavonskog, nekoć plodnog tla. Ponegdje se nazire i koja ploča s mrtvačkom glavom, tek podsjetnik da nema zapišavanja uz cestu niti hvatanja arije van olovnog zraka. Dolazimo u Vukovar. Tišina zavlada među nama, a povijesničarka i dalje priča o povijesti, ratu, danima, opsadi, granatama, ranjenicima, jamama, stratištima i svemu onom što ste sigurno čuli. Tijekom slobodnog vremena dolaze nam kolege iz Vukovara pa nam pričaju priču o novom Vukovaru koji je nastao na ruševinama onog starog, izgranatiranog Vukovara. Taj novi Vukovar je obnovljen, ostala su samo pojedina mjesta koja podsjećaju na ono što se događalo. U tom novom Vukovaru svi govore istim jezikom, Hrvatskim jer je to službeni jezik u RH. Nema fiktivnih građana koji dolaze samo za izbore i koji na taj način kroje sudbinu toga grada. Ljudi rade jer su otvorene neke nove firme od vitalne važnosti za ovaj kraj. Na kraju krajeva to i jeste Područje od posebne državne skrbi i neka nitko ne bude ljubomoran što se država posebno pobrinula za njih. Oni su to krvavo zaslužili i zato...ostali kuco! Djeca idu u istu školi, nema srpske i hrvatske smjene, nema hrvatske i srpske povijesti, nema hrvatskih i srpskih profesora. Nema hrvatskih i srpskih vrtića, niti hrvatskih i srpskih kafića. Sve je to postalo Naše, svih onih koji žive tamo bez obzira na spol, nacionalnost, krvnu grupu ili možda seksualnu orijentaciju. Nema nikakvih dvojbi o tome tko je koga napao. Na cesti ne možete sresti onoga tko vas je zatočio i mučio u logorima jer su takvi odgovarali pred Sudom, a potom su dobili i zasluženu kaznu. Nema više nestalih jer su dobri i pošteni susjedi rekli gdje su bila stratišta i gdje mogu naći kosti svojih najmilijih. Nema šutnje, nema skrivenih pogleda...počinje se živjeti nekim novim životom punim nade i tolerancije. U tom novom Vukovaru ne možete sresti političare koji skupljaju bodove na žrtvi tog grada...
Večer se približava i krećemo natrag svojim kućama i dok se magla polako spušta... vidim neku ploču na zgradi Suda...stoji i nikome ne smeta.
Oprostite mi, ovo je bio samo san...jedan običan san...
Oznake: Vukovar
komentiraj (21) * ispiši * #
