Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nedjelja, 03.06.2007.

Neobična djevojčica


Bila sam prilično neobična djevojčica. Nisam se baš družila s drugom djecom, bilo mi je dosadno s njima, a i lagali su i bili sebični i zločesti, a ja to nisam prihvaćala. Vrijeme sam uglavnom provodila s roditeljima i njihovim društvom. Kad sam malo stasala i počela se osvrtati na stvari, postalo mi je jasno zbog čega je taj moj izbor bio jedini moguć. Razlikujući sebe i njih od onih drugih, osjetila sam zahvalnost što sam mogla odrastati u skupini tako ludo dobrih i interesantnih ljudi. Mahom umjetnici, svi od reda intelektualci, ljudi bez ovozemaljskih frustracija, igrali su bezbrižno igre ovoga svijeta, kombinirali puzzle kako ih je život bacao, bez puno straha i razmišljanja o zadanim okvirima. Bili su slobodni, nesputani, vedro su grabili u život.
Takvo je i vrijeme bilo, početak sedamdesetih, psihodelija, razbijanje tabua, moj otac kao student na barikadama, umjetnik velikog formata i danas u svojim eksperimentima sa životom, avangardan do bola. Moja majka se povremeno trudila da bude ozbiljna za sve nas, ali u ono vrijeme joj to nije nimalo uspijevalo. Stalno u kazalištu, po izložbama, kavanama, na terasama, po stanovima i ateljeima. Mnoge sam noći započinjala sa snovima u autu, a budila se ujutro u svom krevetu.

Pas Tara i ja bile smo jedina djeca u skupini i nas su vodali svugdje sa sobom. Zapravo Tara, njemački ovčar već u zreloj dobi, nije bila dijete. Njene se dobre duše sjećam i danas, a sjećam se i lekcija koje mi je davala. Priznajem, imala sam jaku osobnost i znala sam iskorištavati, onako djetinje, svoj povlašteni položaj među odraslima. Tara me učila skromnosti, strpljivosti i dobroti prema drugima.

Nije trebalo dugo da počnem sudjelovati u razgovorima odraslih. Imala sam možda devet ili deset godina kad sam prvi put progovorila. Sjećam se njihovog zaprepaštenja koje je svakim danom i svakim mojim novim komentarom sve više raslo. Iz mene je progovarao odrastao čovjek još uvijek u tijelu djeteta. Uskoro je moja majka zaključila da je stvorila monstruma, sebe je krivila što sam prerano ostarila .

Kad sam malo odrasla i počela tražiti vlastiti put opet sam se našla u starijem društvu. I opet su to bili nesputani stvaraoci, većinom umjetnici i putnici mentala na tragu duhovnog života. To je bilo vrijeme mog puberteta kad su hormoni razbijali mozak i brisali sve poznate granice. Teško, ali izdašno vrijeme. Otvarala sam sva vrata na koja sam naišla, a kroz neka sam i ušla. Sve sam analizirala, razdvajala, gledala atome kako slobodno plutaju kroz plodne bezdane, putovala u vlastite dubine i daleko izvan sebe u visine. Ljudi su se skupljali oko mene, tražili moje savjete i pozorno slušali ono što govorim. Možda su čak vjerovali da nisam s ovoga svijeta, čudili se mojoj neobjašnjivoj zrelosti, preciznosti i gotovo vidovitosti. Vjerovali su meni i mom sudu, mislili da govorim u aforizmima. Opet sam bila poput maskote u društvu odraslih, a oni su me njegovali, pazili i zvali svugdje sa sobom.
Možda su hormoni imali s tim neke veze ili sam tada bila sasvim blizu izvoru, jer danas kad se sjetim sebe gotovo sam sigurna da sam u to vrijeme svijetlila.

Sa sedamnaest sam zaključila svoju analitičku fazu. Zaključila sam da je moje znanje sad već dovoljno da svakodnevicu mogu živjeti oslanjajući se na intuitivno sintetiziranje. U to sam vrijeme počela prihvaćati reinkarnaciju jer mi je postalo jasno da je moje znanje preveliko za jednu mladu djevojku koja još nije ni počela pravo živjeti. Shvatila sam da grabim iz neke posude i da preciznost kojom vadim iz nje mora govoriti u prilog postojanja prošlih života i obilja iskustava iz nekog drugog prostora i vremena.
Moja sintetiziranja donijela su lakoću obitavanja u fizičkom svijetu i otvorila prostor za sve češće obitavanje u metafizičkom. Uskoro sam se počela baviti pojmom prosvjetljenja i nakon vanjskih i unutrašnjih pretraživanja shvatila sam da što god drugi pričali o tome i koliko god se to stanje mnogima činilo nedostižno ili da zahtjeva preveliki rad da je ono za mene lako dostupno, tu na dohvat ruke. Smatrala sam da taj spoj mogu ostvariti bez puno truda još za ovoga života, ali isto tako da moj put ne vodi tamo već da moram pomoći drugima. Moja nadarenost, koje sam postajala sve svjesnija, nije bila tu kako bi se ja služila njome već drugi, oni kojima je ona bila potrebnija.

A onda se počela dizati mračna bura i sve se promijenilo u svega nekoliko mjeseci. Zlatna žila otrgnuta od korjena, put raznesen astralnim udarom. Tama je ritualno i šepireći se ušla u moj život.


Update:

U postovima koji se trenutno pojavljuju na ovom blogu možda iščitavate metafore. Njih zapravo nema. Stvari su prilično doslovne.

Od psa Tare dobivala sam lekcije empatijom. Ona je bila jedno osobito biće s kojim sam se vrlo dobro razumjela. Tara se brinula o meni i učila me stvarima bolje od odraslih (radi se o periodu mog ranog djetinjstva).

O putovanjima izvan i unutar sebe govorim nešto jasnije u odgovoru koji sam upravo dala Natalie na njen komentar o stanju „povišene svijesti“. Ta putovanja su doslovna, a o tome kako ja taj mehanizam doživljavam možete pročitati niže, u mom komentaru (03.06. u 11:50 h). Jedina polu-metafora u tekstu je „promatranje atoma u plodnom bezdanu“. Do sada nisam vidjela atomske strukture, ali sam se spustila u područje „plodnog bezdana“ u kojem se cijela stvar odvija. Vidjela sam DNA strukturu.

O dislociranosti, kontroli, strahu od ludila i ludilu samom govorim u komentaru prije spomenutog, također upućenom Natalie.
@Kaco Mortale, tripovi za ovakva putovanja nisu potrebni, a smatram da nisu ni poželjni. Kemija vlastitog mozga meni je sasvim dovoljna. :))

14:00 Komentari 54 Isprintaj #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se