Nije baš lako pisati kada nisi dobro. Nekima je to poticaj, meni osobno konfuzija ne odgovara. Pisati iz mjesta histerije, unutrašnjeg vriska, ne donosi ništa produktivno, ako već pišeš za druge onda bi drugi trebali imati od toga bar neke koristi. A nema koristi od kaosa, samo izlazak iz njega može biti interesantan.

Odakle tolika konfuzija? Zapravo, ako ćemo iskreno, nema tu više puno konfuzije. Sve je postalo manje-više jasno, vidim jedan cijeli novi kontinent ispred sebe, gledam sunce kako izlazi na njegovom horizontu, boje su neobično jasne, pomalo umjetne, možda postanu prirodnije kada jednom priđem bliže. Sve je nekako prazno, gotovo da nema života, ne znam zašto je to tako. Zrak djeluje zagušljivo, vjerojatno stoga što je atmosfera tamo gušća, morat ću naučiti disati i kretati se u novim uvjetima. A možda me guši ovaj zrak ovdje. Još nisam krenula prema tamo, a vrata me otvorena čekaju. Možda će se zatvoriti ako ubrzo ne prođem kroz njih. Zašto zemlja djeluje tako zamrznuta, neprijateljska? Je li moguće da se sve hladi jer ja kukavički stojim ispred, nikako da zakoračim?!

Pustoš koju vidim je, čini se, u meni. Stojim na opustjeloj granici između svjetova. Sve manje imam zraka. Čekam. Odgađam žrtvu koja se od mene traži, žrtvu ljubavi, tek nikle, tek pomirene.


Ima već neko vrijeme da su velike promijene zakucale na moja vrata. U svega nekoliko tjedana moji su se prioriteti promijenili, preokrenuli gotovo u svoju suprotnost. S tako dubokom i potpunom transformacijom se nisam još srela u životu. Ništa je izvana nije pokrenulo, ona je došla sama od sebe, iznutra, kao nužnost, a ne kao svjestan odabir. Nova životna faza se oslobađa iz moga tijela, osjećam visoke frekvencije njenih titraja, vidim novu svjetlost kako izbija iz mojih pora. A ja je gušim, zatvaram oči, uši. Ugušim li nju ugušit ću sebe, znam to.