Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

petak, 25.11.2005.

Zlato na mom licu


Ovih dana sam ko Cigo. Spavam po tuđim stanovima, stalno premećem po vrećicama, pišam di stignem, tuširam se isto tako, ma prava uličarka. Aj dobro, i nije baš tako loše, sad sam se skrasila kod prije, ona otišla na put i ostavila mi stan od valjda 200 kvadrata po kojem se sada gubim jer nje nema pa se opet osjećam ko Cigo koji koristi tuđu dobrotu na svoju sramotu.

Gledam sve di ću, šta ću, majstore jedne izbacila iz kuće, za druge se još nisam odlučila. Naprosto mi se ne da odlučivati o ničemu, pogotovo o nečem tako tvrdom kao što su majstori, cement, ljepilo za pločice, koju boju na koji zid, ma boli me uvo, furam dok ide, dnevno mi se vrte stvari razne, na poslu stalno neka ludnica, privatno isto tako. Ne shvaćam zašto bi baš morala imati kuću, kao neki dom. Imam svoju glavu, jedro tijelo, sposobnosti raznih, par vedrih poslova, divnih prijatelja i kolega, eto imam i blog da drndam po njemu kad prigusti. Lak cipele su u torbi, čizme također, kozmetika stalno uz mene, a ove krpe što natežem po sebi mogu oprati i na potoku ako baš zatreba. (potoku?! šta mene nosi... poetika slobode ili umijeće ignoriranja stvarnih okolnosti? ček, zagreb ima podzemnih potoka – dobro, riješeno!)

Ma, osladilo se meni to ciganjenje, nomadskim korijenima se vraćam, lijepe li slobode, bez kuće bez krova, sve što trebam na zadnjem je sjedištu moga auta. Što bi rekla Joplin, a valjda i netko prije nje – slobodica pokuca na vrata tek kad nemaš više vrata. Lijepo je biti zaštićen i imati svoj dom, a još je ljepše kad ti je kuća tamo gdje položiš svoj puder i svilene čarapice, kada si zaštićen bez zidova onda si stvarno zaštićen, nitko ti ništa više ne može, barem se tako čini... Pravi sam hipik, nema šta.

U toj mijeni, od staroga stana u neki novi, baš tu između stanova, na slobodnom proplanku mog hipijarenja shvatila sam jedno – moj novi život je već počeo, osjećam ga na vrhovima prstiju, udišem ga iz trena u tren. Bezbroj izlazaka, novih mogućnosti, ljudi i situacija. Ponovno se mijenjam, preslagujem, istražujem, a nadasve se veselim svemu što dolazi.

Stalno sam u promijeni, kada odredim svoju poziciju to traje nekoliko godina i onda opet krećem ispočetka. Nisam to tako planirala u životu, naprosto to kod mene tako ide. Sve te promjene me svaki put koštaju, lomim se i iznova sastavljam, nije to lako, ode puno energije, ima tu samoodricanja, a mora se pristati i na rizik. Bokte kako mi se samo da, imam ja već i godina, treba to izdržati. Što još tražim, nekog sjajnog tipa da slobodni i posvećeni plovimo preko sedam nebeskih mora i gora? Ili, možda samo ne želim stati da se ne udrvenim i ne ukočanjim na mjestu. To je neki pogled prema blistavoj svjetlosti na kraju puta, svakim stajanjem svjetlost biva dalja, mora se na put, stalno sa koferom u ruci.

Volim promjene, one mi daju osjećaj živoga bivanja, zajedničkoga rastanja sa svojom dušom u talu. I očito sam spremna platiti cijenu.
Odricanja su iza mene, vrijeme je nagrada. Uzbuđenja mi ne fali, novih ljudi i situacija isto tako. Sve se čini tako dobro, sve je otvoreno sa svih strana, iz svih smjerova ulaze stvari... Trnci me prolaze, srce ubrzano tuče, ponovno sam zaljubljena u život - a on mi uzvraća vješto, nepredvidljivo, s puno srca, dobrote i ljepote.

19:06 Komentari 25 Isprintaj #

ponedjeljak, 21.11.2005.

Ta divna stvorenja


Muškarci - ta divna stvorenja. Tako znaju biti mili i uzbudljivi, a ja se ne ševim eto već mjesecima... Kad nemam nikoga u vidu onda mislim da bi bila zadovoljna samo sa dobrim kurcem u životu, a kada se on napokon pojavi onda stvari odlepršaju u drugom pravcu i ja opet samo maštam o kurcu, pored njega živoga ja kontempliram nad istim, ko Rodinov Mislilac nadvijem se nad univerzalnim značenjem života, napravim od penetracije svjetski problem umjesto da se opustim i uživam.

I sada sam još dodatno zakomplicirala sa dvojicom. Nisu mi dosta komplikacije s jednim nego moram trčati preko prepona na dvije staze. I još kako sam krenula bit će od svega maraton, s preponama, na dvije staze. Ne znam kuda da krenem, osvrćem se lijevo, osvrćem se desno, pa onda opet krenem ispočetka, lijevo, pa desno. Ne vidim izlaza. Racionalizacije tu nisu od koristi, a instinkti vrludaju. Nijedan od njih nije za veće planove, sve se svodi na razmjenu priča, sokova. A obojica nude dobre priče i sokovi koji cure su izgleda slatki, pa kako da se onda odlučim...

Netko bi rekao zašto se uopće odlučivati, muškarci to često rade, izlaze sa po nekoliko žena i spavaju sa svima njima ako im se posreći. Ja mislim da za mene nisu te kombinacije, i kad sjedim na jednom stolcu nisam baš sasvim mirna, sad još da sjedim na dva izmaklo bi mi se garant. Stvar je i emotivnoga sklopa, žene se često ne mogu ševiti bez određene posvećenosti muškarcu što drastično smanjuje moguće partnere. Ponekad zamišljam sebe oslobođenu od vezivanja kako slobodno jezdim kroz vlastitu seksualnost, puna ljubavi za svakog svog partnera a bez potrebe da dijelim išta s njima izvan zajedničkih trenutaka. Možda se ovaj put pokušam izvježbati na emotivnu slobodu, jer ovo tako dalje više ne ide!

04:31 Komentari 19 Isprintaj #

ponedjeljak, 14.11.2005.

Dok je tinta vlažna...


Skroz mi se otvorila srčana čakra. To je ono između lijeve i desne sise, točno na sredini, mjesto žara i pala. Tako se otvorila da mi izgleda kao da imam pistu za ulijetanje, samo čekam da neki vanzemaljac ukapira i da se iz tko zna koje dimenzije sruči u moju unutrašnjost sa svojom svemirskom eskadrilom. Ne znam je li to zbog ovih zgodnih momčića što se oko mene motaju ili sam propucala u zadnje vrijeme od raznoraznih lomova pa sam se i nehtijući otvorila.

Naime, imam jednoga kolegu koji me jako voli, iako se ponekad čini kao da me opasno mrzi. Taj me češka, mazi, pazi, grli, ljubi, zove me zeko i medo mali – to onda kada me ne tuče, ne psuje i ne pokušava srušiti moj autoritet pred što više ljudi. Imam još jednoga kolegu koji me želi a ponekad se čini kao da me i voli. On za sebe kaže da pati od pomanjkanja potrebe za seksom, ali eto, veli taj fini dečko, jebozovna sam mu u pičku materinu. Njemu se recimo sviđa kako mi svjetlost pada na lice, moja seksipilna osobnost mu se sviđa, voli mi zadirati pod kožu, gledati kako se ježim. S tim umjetnikom vrckavoga uma stvari izgleda izmiču kontroli, neće to samo tako proći...

A imam i jednog malog od metar devedeset i pet, ali on je sasvim druga priča, ne bih sada njega petljala u ovo.

Oboje kolega su u istome timu, da se razumijemo, i nijedan ne voli kada me onaj drugi dira, spuste nos ili uvrijeđeno gledaju na drugu stranu, ma baš budu slatki... A ja se nemoćna nekako ne uspijevam obraniti pa pokušavam slajdati postrance, direktno i indirektno, balansiram između obojice radi mira u kući. Najčešće ipak zaserem pa završim na glupavom kikotanju, tijah.

Što bi moja mama rekla na to, ona je uvijek bila super-ispravna, na seks sa kolegama bila je bačena anatema. Da li bi ona danas imala drugačije mišljenje, možda bi rekla ajde ti kćeri moja uživaj, život ionako brzo prođe a ljubavi je uvijek premalo. Malo me ipak strah, ako nešto pođe po zlu izgubit ću milost jednoga a onda bi mogla i poštovanje drugoga, situacija bi na poslu mogla postati nesnosna. Ne znam, možda se ipak isplati riskirati, ako ništa drugo da i ja vidim kako je to kada seksom zaserete pa se na poslu svakodnevno koprcate.

Ljubav je komplicirana aktivnost, voljela bi da nije ali kada sam ja u igri uvijek nekako ispadne da je. Čak se i za onaniju premišljam danima. I sad da još biram je li kolega ili nije, pa presušit će mi tinta! Čakra je otvorena, šta uleti uleti, vidjet ćemo...

14:59 Komentari 27 Isprintaj #

četvrtak, 10.11.2005.

Beton-beba


Definitivno sam osoba opterećena ljubavlju. Možda je to seks u pitanju, samo ja ionako ne razdvajam jedno od drugoga, kada poželim nekog muškarca ja se u njega i zaljubim. Uglavnom, da mi je bar ljubavi stalno, dnevno jedanput, svakodnevna ljubav me zanima uz koji telefonski poziv, poljubac i zagrljaj... Još kad bi pritom mogla slobodno jezditi vlastitim životom to bi onda bilo otprilike to. Zahtjevi zvuče jednostavno ali tko bi mogao reći zašto je to onda toliko komplicirano.

No, ovo je jutro počelo gadno, izgleda da od mojih ljubavnih premišljanja i maštarenja neće biti ništa ovih dana. Štemaju mi kupaonu, sad će i kuhinju. Koliko se poistovjećujemo sa svojim stanovima otkrijemo tek kad dođu pa ih sruše. Taj fini neprimjetni red, makar pločice bile stare i pohabane, makar je kada već odavno dala svoje i nije vam baš ugodno kad primate nove goste, ma sve je to ok jer je dio usklađenoga sistema vašeg suživota sa materijom.
Iščupali su wc školjku, kadu, ma iščupali su sve što se dalo iščupati, ispod pločica pojavilo se blato. Probili su zid kuhinje prema hodniku zgrade, mala greška, ups, riješit će to zidari kada dođu. I eto tako, otvorili su me kao utrobu kuhinjskim nožem ili možda greškom kakvim mikserom za kolače.

Jeste li razmišljali da je ispod asfaltiranih ulica i tvrdih zgrada ipak samo šuta, zemlja, blato, da nas sasvim tanak sloj dijeli od zemaljske suštine? Zagreb zadnjih godina stalno prevrću, grade, popravljaju, dižu asfalt... da li se i vama grad tako oguljen od betona čini zastrašujuć? Pretanak je taj sloj koji civilizaciju dijeli od pećinskih vremena.

Kako da majstorima kažem da nije pristojno to što rade, da razina mog emotivnog stresa vrtoglavo raste? Nikako. Šta to njih briga. Hodam okolo i tupavo se smješkam, zbunjeno ih gledam, tu i tamo otklimam značajno glavom. Zbunjenost zapravo uvijek prolazi kod muškaraca. Ne mogu odoliti djevi u nevolji. Moja mama se time nije znala služiti, njena generacija žena morala je tvrdo uspostavljati svoju vlast, mi danas to činimo drugačije. Koristimo se svojom mekoćom kako bi otopili majstore, šefove, dobili neku ekstra povlasticu, ili od podređenih izvukli veći ulog i nešto bolji rad.

Dobro bi došao sad jedan mali zagrljaj. Ljubav ništa ne rješava ali ipak zagrljaj bi sada bio ono pravo, ublažio bi stres bar na kratko. Možda da zamolim kolegu da svrati, njemu to ne bi bilo teško. Samo meni bi poslije bilo, znam da bi navalio, možda bi cijena ipak na kraju bila prevelika. Bolje da šutim i trpim ovaj rastur.

Ma bit će sve u redu, samo da prestanu sa štemajzl mašinom rušiti moj svijet i počnu betonirati neki novi.

nedjelja, 06.11.2005.

Tužni jebač


Od puno priče narastu oči. Kad mi je prvi put pokazao svoga mislila sam da je golem. Ne znam u što sam ja to gledala, valjda mi se pričinjalo, ipak mjesecima se predstavljao kao debel kurac a ja sam mu, i ne znajući to, povjerovala. I jahala sam ja njega uz vrisku, noćni čuvar je dolazio nekoliko puta da provjeri je li sve u redu. Meni se činilo da je.

Slatkog li jeba. U autu zadimljenom i zamagljenom od nagovaranja vozao me svojim velikim rukama. Bože kakvi prsti, svaki velik ko omanji penis, uz večeru sam ih gledala zagorena od duge nejebice i razmišljala – i to je bolje od mog zlatnog dildoa! A onda mi je ruku stavio pod suknju lagano ispipavajući moje bilo, a ja sam zaboravila na trenutak da su konobari svuda oko nas, zaboravila sam i na njega i na sebe, slika je zatitrala.. Sve je bilo još tada riješeno, samo on to nije znao... spoticao se.

Jeb nad jebovima. Govorio je kako se svi prvi jebovi bacaju u vodu ali ovaj naš, čudo od djeteta, bio je za anale. Savršen sklad, toliko ljepote da nisam pravo ni shvaćala o čemu on govori, o kojim to prvim jebovima, zar ih je bilo, s kime, kada?!

Ujutro me probudio osjećaj krivice. Ispijala sam kavu i grcala od tog nepoznatog osjećaja, nisam znala što se dogodilo, otkud sada to, pa ja se jebem bez grižnje savjesti! Ali, jebem se iz zaljubljenosti, uvijek s primjercima za pokazivanje. Ovaj put pojebala sam se bez ljubavi, sa srednjovječnim oženjenim čovjekom, nelijepoga izgleda, nije bilo tu utješnih trofeja za mene, nisam se mogla pohvaliti nikome pa ni sebi. Dobro istrošeno tijelo grčilo se sada, trebalo ga je ponovno sresti...

Nisam još shvaćala da sam očarana, nije mi bilo jasno zašto sam se tresla na vrhovima njegovih prstiju. Dodir bez premca, kurac nad kurcima, sve je radio tako dobro, da sam zamišljala ne bi to tako dobro zamislila.... počela sam maštati o još jednom jebu, nekom ultimate seksu, nije više bilo važno ništa, ni njegov izgled niti oženjenost, ni što me koristio kao prst na rupi napuknute brane. Sve je bilo tako divno.


Na vrhu moga brijega

On je došao, sa cvijećem u ruci i par butelja vina, prašnjav od puta, vozio je zbog mene od jutra. Sramežljivo me gledao kao i prvi put, kaže nije navikao na tako dobre žene. Da, nisam rekla, on je svejeb.

Što reći o danima provedenim na vrhu moga brijega... Mogla bi pričati o njegovom nestvarnom apetitu, ko u mladog debitanta, taj ga nije htio ni vaditi. Da je mogao ne bi ni spavao bez moje pice na kurcu, ševio me i kad nije mogao, traljave kite, a ja sam to podnosila, nisam mu htjela ništa uskratiti, bio je tužni jebač, unesrećen od života ili od sebe samog, a ja sam još uvijek mislila da ga ne volim i zato mi je bilo krivo. Grižnja savjesti me opet sjebala. Od ultimate seksa nije bilo ništa, on se već desio pred budnim okom čuvara.

A opet, mogla bi reći da sam slutila već tada da ću ga zavoljeti, dok smo sjedili na terasi i pričali dugo u noć, tiho se slagali oko svega, kriomice promatrali jedan drugoga.
Zašto bi ga uopće voljela? Zato što me usvršavao nebrojeno puta iz dana u dan? Ne, nije zbog toga, to sam ionako radila da njemu ugodim, želio je moje orgazme i ja sam mu ih dala. Uživala sam u njegovom dodiru, mirisu, oporosti, sirovoj jednostavnosti. Sviđala mi se njegova svojeglavost, razmišljala sam o njegovoj snazi, kolika li je bila prije nego ju je izgubio. Bio je arhaičan, ispunjen patosom, kao klasični junak uzvišeno se nosio s tragedijom života, prkosio je vlastitoj slomljenosti, snalazio se s mrvicama.

A ja sam svijetlila kao kristalni luster u dvorani za ples. Moj život toliko drugačiji od njegovog kao pjesma se vrtio u mojoj glavi, svaki lom samo dio slagalice života koji se kao duga prostirao pod mojim nogama. Moj život ispunjen ljubavlju zato jer sam je davala, moj život ispunjen ljepotom zato jer sam je sama stvarala.

Izgledao je kao moj ujak. Nismo baš bili lijep par. Svejedno smo se držali za ruke dok su nam se životi razilazili kao ceste bez križanja.
Zadnji dan sam ga vodila u svoj omiljeni restoran, konobari su se zbunili, jedva me pozdravili, nije im bilo jasno tko je to sa mnom. Znala sam da ću tamo sresti bar jednog prijatelja ili poznanika. Srela sam ih nekoliko. Dobro sam se držala. Prkosila životu.

Proveli smo četiri dana skupa. U trenutku sam mislila da će mi biti teško kad napokon ostanem sama, činilo mi se da sam već navikla na njega. Ali, nije bilo tako. Krevet je opet bio samo moj, a ponovno me počela opsjedati i grižnja savjesti. Činilo mi se da sam spominjala njemu neku ljubav, da li kao pokriće za ono što sam radila, nisam znala jesam li sebe pravdala ili njemu ugađala. Osjećaji su bili čudno izmiješani, odlučila sam prespavati nekoliko dana, ionako sam bila vrlo umorna...


Žnjanski pjev

Oduvijek sam voljela ružne pse, recimo pit bulle ili buldoge, činilo mi se da ih jadne nema tko voljeti tako ružne i da eto baš ja moram. Otac mi je govorio da sam ko socijalna služba, da skupljam jad i bijedu i da neću tako daleko dospjeti. Bilo je to davno, još sam bila mlada, ali danas mi se čini, kad se sjetim tužnoga jebača, da tu crtu nisam posve izgubila...

Dok nismo bili zajedno moja mašta je popunjavala rupe u priči, zamišljala sam ga ljepšim i boljim, a onda bi se ponovno sreli i ja bi našla nešto sasvim drugo. Našla bi pit bulla zapravo, snažnog, instinktom predodređenog ali iznakaženog psa. Nije mi preostalo drugo nego da ga volim, jer tko će ako ja neću. Ne znam je li on na to računao ili se tome nadao, bio je on pametno muško, imao je malo karata u ruci ali sve ih je znao upotrijebiti. Često je govorio da sam dala svoj pristanak jer sam milostiva, dobroga srca. Bio je zahvalan za svaku moju pažnju, za svaki jeb.

Dogovorili smo sastanak, ovaj put sam ja išla k njemu. Bio je hladan dan u Zagrebu, vruć u Splitu. Let je kasnio a ja cijelu noć nisam spavala. Brinulo me sve, kuda sam krenula, zašto, što mi to uopće treba, ipak sam ja fina trebica s listom sasvim pristojnih macana iza sebe. Kad sam ga vidjela kako žuri prema meni pokušala sam se sjetiti nekog osjećaja, bilo kojeg. Ali, nije išlo. Vrućina i kašnjenje su me dotukli.

Odmah smo se pojebali da riješimo napetost, a onda smo otišli na kavu i sok. Smjestio me u lijep apartman s pogledom. Žnjanski bogataši su mi servirali doručak svako jutro i nisu puno pitali. Bilo je to lijepih nekoliko dana, rano jesenje sunce je sjalo a mi smo se pravili da ne postoji svijet izvan nas. Zamotani tako u dekicu od sreće plovili smo... Mislila sam da smo dobri prijatelji i da se nećemo morati nikada toga odreći. Od početka sam znala da ne mogu računati na njega, uostalom znatno bolje muškarce sam odbijala pa zar da pristanem na njega nakon toliko čekanja?! To nije dolazilo u obzir. A opet, nešto se u meni mijenjalo... zbližavanje je počelo, ono istinsko.

I danas se pitam zašto se ljepota prvoga jeba nije nikada ponovila, zašto njegova kara nikada više nije izgledala tako velika. A pitam se i što sam to osjećala, jesam li išta.


20:50 Komentari 17 Isprintaj #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se