Muškarci - ta divna stvorenja. Tako znaju biti mili i uzbudljivi, a ja se ne ševim eto već mjesecima... Kad nemam nikoga u vidu onda mislim da bi bila zadovoljna samo sa dobrim kurcem u životu, a kada se on napokon pojavi onda stvari odlepršaju u drugom pravcu i ja opet samo maštam o kurcu, pored njega živoga ja kontempliram nad istim, ko Rodinov Mislilac nadvijem se nad univerzalnim značenjem života, napravim od penetracije svjetski problem umjesto da se opustim i uživam.

I sada sam još dodatno zakomplicirala sa dvojicom. Nisu mi dosta komplikacije s jednim nego moram trčati preko prepona na dvije staze. I još kako sam krenula bit će od svega maraton, s preponama, na dvije staze. Ne znam kuda da krenem, osvrćem se lijevo, osvrćem se desno, pa onda opet krenem ispočetka, lijevo, pa desno. Ne vidim izlaza. Racionalizacije tu nisu od koristi, a instinkti vrludaju. Nijedan od njih nije za veće planove, sve se svodi na razmjenu priča, sokova. A obojica nude dobre priče i sokovi koji cure su izgleda slatki, pa kako da se onda odlučim...

Netko bi rekao zašto se uopće odlučivati, muškarci to često rade, izlaze sa po nekoliko žena i spavaju sa svima njima ako im se posreći. Ja mislim da za mene nisu te kombinacije, i kad sjedim na jednom stolcu nisam baš sasvim mirna, sad još da sjedim na dva izmaklo bi mi se garant. Stvar je i emotivnoga sklopa, žene se često ne mogu ševiti bez određene posvećenosti muškarcu što drastično smanjuje moguće partnere. Ponekad zamišljam sebe oslobođenu od vezivanja kako slobodno jezdim kroz vlastitu seksualnost, puna ljubavi za svakog svog partnera a bez potrebe da dijelim išta s njima izvan zajedničkih trenutaka. Možda se ovaj put pokušam izvježbati na emotivnu slobodu, jer ovo tako dalje više ne ide!