Anđeoski plač nad Bergenom
Znala se pružiti zvjezdanim nebom, pogotovo za vrijeme onijemjelog mjeseca studenog… Polarna svjetlost.
Bijaše to tako divna pojava koja je ljepila ljudske poglede na svoj golemi veo koji je plesao nebom. No, ljudima u Bergenu to bijaše sasvim normalna, jer Bergenska klima je hladna i šumska.
Stariji ljudi su imali običaj govoriti da je polarna svjetlost niz anđeoskih suza koje se lijevaju nebom, a neku su pak govorili da se taj plač može i čuti ako se ode u duboku šumu na brdu iznad Bergena…
Taj dan je sve bilo tako čudno… Svi su divljali ulicama i bili nekako arogantni. Banke su bile pljačkane češće nego inače, ljudi su se svađali i cijelim gradom je odjekivala buka. No, on je samo sjedio uz obalu mora i pratio nekakav svoj film. Razmišljao je i razmišljao sve dok nije opazio kanister pun goriva kako netaknuto stoji pored nekakvog broda. Neprimjetno se došuljao do kanistera i zgrabio ga. Hodao je Bergenskom lukom i skrenuo u jednu malu uličicu u kojoj se nalazila jedna prazna i napuštena crkva. Otvorio je kanister i polako polijevao gorivo oko crkve. I kada je napokon završio, dostojanstveno je stao ispred crkve i upalio jednu šibicu. Polako ju je spustio na zemlju i već se cijela crkva nalazila u plamenu. Tužno je promatrao tu crkvu, dok se mrak već hvatao po nebu. Zatim se samo okrenuo i otišao…
Hodao je gradom i ulicama. Oko njega kao da je sve gorilo i vrištalo, ali nije se obazirao. Samo je nastavio hodati, sve dok se nije našao na šumovitom brdu koje je grlilo taj prokleti grad Bergen. Stajao je na rubu visokog fjorda i promatrao taj grad. Sve je bilo bučno, a pogotovo zvuci policijskih sirena koje su odjekivale. Sve se brisalo od gustog dima svega što je bilo spaljeno.
Najednom ga strese blagi pucanj koji je dolazio sa zvijezda. Podigao je pogled prema nebu koje više nije bilo onako mračno. Crveno – narančasti veo širio se nebom poput zavjese i plesao je poput veselih ptica koje su plesale svojim gipkim letom. Bila je to polarna svjetlost.
„Rajski plač...“ rekao je s blagim smiješkom na licu. I dok mu je vjetar mrsio dugu kosu, znao je da čuje tihe jecaje koji dolaze sa svih strana.
„Žao mi je što sam i ja danas pogriješio i spalio ono što je sveto…“ rekao je sam sebi znajući da je ovaj grad proklet.
Samo je zakoračio naprijed i pustio svoje tijelo niz provalije oštrih fjordova.
Idućeg dana bila je noć. Polarne svjetlosti nije više bilo, a grad je bio normalan i miran kao inače… Ali ipak… Ne govore ljudi uzalud da je polarna svjetlost anđeoski plač…
