North
… Ne znam kako bih opisala to mjesto… Ali mislim da do njega vodi put prema sjeveru… Da… Sjedim na kamenju i gledam preko puta. Vidim mutnu rijeku, koja je uvijek mutna, pa čak i ako vani nema ni malog oblačka. Preko puta rijeke, gledam prema sjeveru i vidim šumu… I najednom me prođe neka jeza. Kao da sam tamo, kao da me te guste grane tužnih vrba guše i sakate, ali opet… Osjećam da me netko zove. Osjećam neku ljepotu.
Ne znam više. Znam samo da me pogled cijelo vrijeme vuče prema sjeveru, prema tišini. I najednom, palim cigaretu i vidim svuda oko sebe šumu i opet se stvara nekakav put koji vodi još dublje u sjever. Tuda hodaju ljudi, normalni, obični ljudi. Žene, muškarci, djeca, mladi i stari… I, kao da bježe od nečega… Kao da za sobom vuku svu svoju imovinu koja je nestala… Kao da imaju jedino svoje voljene i sam svoj život.
Stojim i gledam. Izgledaju razočarano, ali i snažno. Ne plaču. Smiju se i pričaju, samo kako bi skupili još više snage i hrabrosti kako bi nastavili svoj put, ili bijeg. Vidim i svoje poznanike, voljene i prijatelje. Ali mene nema nigdje. Čak ni ne osjećam da zapravo stojim po strani puta i gledam u tu kolonu. Znam da me ne vide… Da me vide, već bi me povukli sa sobom, znam da bi… Najednom, povuče me netko s druge strane i cijelo to čudo nestane, te se ponovo nađem tamo gdje sam i prije bila... Otvorim oči i prvo gdje sam pogledala, opet je bio sjever, lijeva obala rijeke i šuma… Tada mi neke stvari budu jasnije, jedino… Zašto baš sjever?
