Ovako... što se tiče prošlog posta, vidim da su neki ljudi digli paniku... Uredu je to sve, da. Samo što nitko nije shvatio na čemu je zapravo težište toga svega... Žao mi je ako se netko uvrijedio zbog toga što sam objavila post mojeg ludog frenda. Nisam htjela nikoga uvrijediti ili slićno, nego samo reći nekakvu istinu, al vidim da baš nije ispalo tako. Stoga da nemam više problema s ljudima ovdje, maknila sam post.
Kako si mogla?
Te večeri sam se popela na vrh svoje zgrade, u bijeloj spavačici i s onom crnom narukvicom koju mi je Marko dao prije 8 godina. Sve je bilo mirno i mrtvo, samo je vjetar zavijao kao da je oponašao moju bol. Gledala sam dolje, u duboki ponor i u slijepu prljavu ulicu. Čvrsto sam uhvatila Markovu narukvicu i pustila svoje slabo tijelo u ponor. Najednom sam se našla dole, na hladnom i bolnom betonu. Oči su mi bile ukočene i nisam se mogla micati… Kao što nisam više čula svoje srce kako kuca. Nisam više osjetila toplinu tijela niti sam osjetila svoj vrući dah iako sam disala. Tada mi se najednom nad tim zamrzlim očima ukaže on, mladić duge crne kose. Bio je to Marko. Uhvatio me za ruku i najednom sam se ustala. Pogledala sam dole na beton i vidjela svoje mrtvo tijelo. Izgledala sam jezivo, blijedo i tužno.
'' Mrtva sam. '' rekoh tiho, kao da nisam prvi put izustila tamo nešto.
Marko me je uhvatio za ramena i rekao : '' Sada ćeš moći lutati kao ja. ''
Nije mi izgledao kao da se ljuti. Uhvatio me za ruku i najednom smo oboje poletili. Bilo je to prekrasno… Gledala sam sa visine kako policija i hitna pomoć stoje pored mojega tijela, ali nije me to diralo.
Iako još sada lutam mračnim ulicama grada, zajedno sa Markom, još uvijek mi u ušima odzvanja ono pitanje, onaj Markov iznevjereni pogled : KAKO SI MOGLA?
Eto ovo je ulomak iz jedne priče (naziv na početku) koju sam napisala. Nije mi se cijelu dalo objavljivat u par posteva tak da ono... izabrala sam najkraći dio. I sretan svima prvi maj. Napijte se, lijepo se provedite i tako to :DD
