Hero.dies.in.this.one.

Gledala sam kroz onaj slatki prozor pod nastavom i osjetila se jadno, maleno, nebitno i smireno.
Sve ono što su me učili sve ove godine bilo je korisno u tome što me vodilo svojim zaključcima-nikad ništa konkretno korisno.
Svaki put kad su me roditelji upozorili na nešto bio je samo pokušaj da me se nauči sveopćem normalnom ponašanju. Nisu uspjeli, bojim se, jer počela sam primjećivati u ovim "prosvjetljenim godinama" razliku između ljubavi i naučenoga.
I to me ubijalo. Sve do danas, sve do sada. Upravo sada idemo kroz vrijeme i nadam se da će ovo pročitati netko kome je žao za sve spasitelje djece i općenito etiketirano-ludih ljudi.
Jako me boli činjenica da malo tko uopće razmišlja o nečemu, da postoje ljudi kojima je razmišljanje sramota-nepoznanica. Nisam nikad bila nešto posebno, no sve što sam upijala kroz godine ispreplelo se u jednu veliku košaru punu kontradikcija koje nisam znala objasniti.
Nisam dobila ni odgovore.
Vidjela sam prosvjetljene ljude koji ne znaju objasniti svoju vjeru. Vidjela sam nezainteresirane žene kako hodaju cestom u svojim prestarim puloverima i novim detaljem, gledajući ga u prozirnim izlozima. Vidjela sam mlade cure u new age sranjima kako gledaju starije i meni poznate dečke želeći dobiti barem jedan pogled, ali ne i vezu.
Parove koji se ljube otvorenih očiju.
Ljude koji su sami i plaču u sebi.
Običnu djevojku običnog stila u običnom stavu i običnog pogleda.
Neotesanca. Prljave. Humoristične. Dosadne. Pune suosjećanja. Pretjerane. Forsere.
Prosvjetljene-ponovno pronađene. Upišance. Djecu...tužan pogled i posljednji okretaj.

...........

Sa svakom novom osobom sam se nadala da ću pronaći izlaz, odgovore na neke od silnih pitanja u glavi..."Ako je normalno ono što radi većina, znači li da je normalno dobro?", "Koliko dugo trebaš čekati da zaslužiš potpunu ljubav?"
"Zašto se svi povlače u osamu kad umiru?"
"Koja je definicija -ispravnoga- ?"...... i za kraj, "gdje odlaze patke iz jezera kad dođe zima?"-Holden nije znao.
Ne znam ni ja...Ni itko zapravo. Znaju oni neki ljudi, negdje tamo daleko.
Sve je tako izmiješano. I svaka sitnica me gura samo korak nazad, samo korak bliže konačnoj
odluci da to učinim.
Prije sam imala nešto što me sprječavalo, sad više nemam. Mislim da se puno toga dogodilo u zadnje vrijeme sa razlogom da proživim dosta toga prije konačnog kraja.
I nadam se da ću uspjeti ne gorjeti u paklu, da ću se smiriti i veseliti kad to dođe.
Jer straši me pomisao da razmišljam kao zreo šizofreničar. Ne želim se uhvatiti da opet pijem tablete sa serotoninom.

........................

Can you see what you've done to my heart...?

Pozdrav svima...vjerojatno neću pisati neko vrijeme i sorry što ne komentiram. Izgubila sam smisao komentiranja i više nisam sretna u sebi.
Neću brisati blog, no ako prestanem pisati, ne brinite jer to je samo put naprijed...

Probudila se u sjećanju...
Ne želimo izgubiti od naših nadanja?
Ispunjavajući svoj život uvijek istim bojama, potražili smo prolaz u budućnost.
I pronašli ga u realnosti sadašnjosti te pepelu prošlosti.
Zakoračivši u veliku, prozirnu stigmu novog doba ova djevojka se ponovno rodila u liku nepoznate i hrabre suputnice.
Veliko, ljubičasto drveće okruživalo je kuću malene Aerete pomažući joj da odraste u onom smislu koji se očekuje od djeteta njenih godina.
Neopisivo ne postoji i ona je to znala, natprosječno je samo pitanje koje si postavljamo kad shvatimo koliko daleko smo spremni ići da bi se borili. U konačnoj borbi, u završnoj fantaziji stvaranja rođen je novi lik, a ona se vraća opet i opet da bi to dokazala.



Nemoj plakati, molim te.
Vidjet ćeš, na kraju će biti sve ok. Uvijek se na kraju sve dobro završi.

Rastanak je bio bolan kad je pogledala u njegove oči ispod velikih naočala. Bile su zelene, u kontrastu sa kosom koja je lelujala na vjetru.
Pogledaj, to je tvoj put. Idi tim putem i pronaći ćeš ju opet jednom.
Jer znaš kao i ona da ste vi jedno drugome krajnja nada.

Uvijek se na kraju sve dobro završi, nemoj plakati.

***Dreams are always from high in the sky***

I stajali smo tamo, na čistini svakidašnjeg okupljanja. Prilazili su nam neobični oblici, a među njima došla je jedna od križarki, nabacila polu-pospani pogled ispod debelog sloja crne olovke, izbacila guzu i rekla: Riot grrl pokret je mrtav, predajmo se upucavanju zauzetim dečkima! Potvrdno kimnuvši glavama, složili smo se, jer ionako je previše pošteno okruženje otkad traje Novo doba.
Yuna je tada zgrabila mač iskrenosti, zaletila se trčeći prema križarkama i odsjekla im alternativnu perspektivu, duboko je zakopavši pod [uvijek drugačije boje] geo-kišu.
Nasmijavši se ušli smo u fazu koja nas uči da trebaš uvijek biti dobar prema nepoznatim ljudima jer možda...baš možda...dobiješ onaj veliki ugriz na vratu, pa se i ti možeš pohvaliti da si dio. Čega? Tko zna. Pa nitko nikad ne zna za ŠTO se bori. Ali stvar je u tome da se show off-aš što je više moguće.
Osjećala sam se nekako sitno i pomalo zabrinuto za svoje ideje koje su mi lelujale glavom pa sam odlučila pozdraviti sve & zaželjeti dobru sreću u budućim trenucima iskazivanja.



As I walked away, heard them say: "Poison hearts will never change."

Možda ovdje ne postoji dobar ili loš lik...Možda bi se svi jednako trebali boriti za mali komadić onog poznatog osjećaja na kraju svakog animiranog filma, zajedništvo mislim da je riječ.

Poželjela sam se okrenuti i nasmijati mu se dok sam sjedila u svojoj abortiranoj školskoj stolici.
Sjedio je tako sam, a opet sretan.
Opet sam presuosjećajna, a naivnost me šamara jače nego ikad.
Ne želim ovo bojati nekim posebnim bojama, ne shvaćanjima. Samo želim da se malo zaustavite ispod mliječnog puta i pozdravite one kojima je dosadno, te nepravedne.
Pomalo je sebično vjerovati da je svaka osoba posebna baš u našem stilu, a svi mi to radimo. Ili samo oni koji su previše zaglibili u mrtvi svijet nedorečenih ideja?
Konačno mogu reći da sam se vratila u rutinu (na dobar način) izbjegavajući pretjerivanja.
Putovala sam kroz prolaze šarenih duginih ponija te shvatila da su najjednostavnije stvari-najučinkovitije.

Srce mi se formiralo iza područja vida i rekla sam: Želim da budeš sretan, napravit ću što god želiš da se to ostvari. I'm all yours. ^^
Za razliku od očekivanog i tmurnog dobila sam prihvaćanje, iako nikad posebno naglašeno.

Sve je to nekako izmiješano zadnjih dana, ali ima onu notu tabletomanije i slatkoće.

Baby, did u forget to take your meds?
-Now we're stuck on rewind.



Teško je na različite načine opisati istu stvar, posebno ako je jako osjećate.
Previše ste U njoj da bi ste se izvadili iznad površine i sagledali je kompletno.
Tako je i meni sad, pišem već pola sata samo da bih izrazila da volim nekoga.
Nalazim to svugdje, a opet tako je daleko.
Sitni papirići raznobojnih kolaža su se složili iako ne s rečenim krajem, no oni su ovdje.
I ja ih osjećam. Znam da je sada spreman i upoznata sam sa sobom dosta da znam da je i meni isto.

It's in the water baby, it's in the special way we fuck.

Umm...pomalo čudno, ali hvala Devon Sawa za veliko otkriće da smrt nije kraj. Za veliko otkriće Konačnog Odredišta te ironiju predviđanja neke igre.


Mislim da sam možda čak i sretna.