Evo ponedjeljka. Upao je točno u Dan mrtvih. Danas nema 'veselja' odlaska na posao, barem za većinu. Ali možemo se zamisliti.
Oni koji tjelesno više nisu s nama ostali su živjeti. Tako dugo dok ima ljudi koji pamte njihova imena oni su još uvijek tu. Prisjetimo se dobrote, osmjeha, lijepih riječi i pozitivnih primjera, prisjetimo se traga koji je ostao. Nije li svatko od njih bio velik?
Život može biti dug i kratak, u vremenu. Ali svaki život je vrijedan, neprocjenjiv u svojoj veličini. Ono što je ostalo od te veličine, nama je u naslijeđe. Uzimamo od toga najbolje ugrađujemo u sebe i trudimo se napraviti nešto za one što dolaze poslije nas. Prisjetimo se mudrosti, ljubavi, životnih savjeta i poštenja. Nije li nam svatko najdražih darovao baš to?
Ostvarenje životnih želja uspješno ili neuspješno prati nas kroz cijeli život. Jesu li oni kojih se danas sjećamo ostvarili svoje snove? Ako nisu, možemo se odvažiti nastaviti nečije djelo. Nisu li oni to zaslužili?
U ovo vrijeme i zrak oko nas djeluje otužno. Osjeća se. Možda smo takvi zbog tuge, možda zbog poštovanja a možda samo zato da ne budemo drugačiji od mase.
I ovaj post djeluje... sjetno. I meni samom ostavlja takav dojam. U redu, dozvoljavam si nekoliko takvih trenutaka u čast jedne osobe koja mi je puno značila. S tobom bi sve bilo drugačije...
Toliko sam imao za reći o mrtvima.
I ne brinem se više za njih.
Idem se dalje brinuti za one žive.
Post je objavljen 01.11.2004. u 00:21 sati.