Nedjelja kao i svaka druga. Nakon odgledanog vecernjeg programa legli smo mama i ja spavati. Spavali smo u dnevnom boravku jer je bilo strašno hladno, a prognoza je bila još lošija. Sjecam se da mi je glavom prostrujla pomisao "Samo da ne smrzne auto!". Zaspali smo stisnuti jedno uz drugo. U neko doba noci drma me mama i nešto govori, a ja razumijem samo "voda". Tek onda sam shvatio da mi govori da joj je pukao vodenjak. Sva sreca da smo bili spremni za odlazak u rodilište iako je mamin termin za porod bio tek za tri tjedna. Mama je bila (na moje čuđenje) nevjerojatno sabrana i organizirana. Spremili smo se, dobro se obukli i krenuli put rodilišta. Tada smo stanovali možda koji kilometar-dva od rodilišta, nedovoljno čak ni da se motor našeg starog auta ugrije. U rodilište smo stigli oko jedan i pol iza noći. Mamu su primili, pregledali i zaključili da ćeš uskoro doći na svijet. Meni nisu dozvolili da ostanem, morao sam doma. Silno uzbuđen i napet, ležao sam u krevetu s telefonom u ruci. Mislim da sam do zore zvao rodilište barem pet-šest puta, svaki put odgovor je bio "bez promjene". Na rubu živaca, nazvao sam kumu Rafaelu, koja je medicinska sestra u Riječkoj bolnici i zamolio je da kod kolegica u rodilištu provjeri jeli sve u redu, jer uhvatio me strah da se nešto zakompliciralo. Kad me nakon nekoliko minuta nazvala i započela razgovor sa "Čestitam!", znao sam da je sve gotovo. Znao sam da si muško, to nam je rekla mamina doktorica još mjesecima prije poroda. "2240 grama i 46 cm, živ i zdrav!" iduće je što sam saznao o tebi... tako si malecki, mali moj Palčić.
Nazvao sam nove bake i djeda i javio im prekrasnu vijest. Nabrzinu sam se obukao, sjeo u auto i odjurio prvo na posao jer čekalo me nešto vrlo važno (već sam zaboravio šta) a i htio sam se pohvaliti, želio sam da cijeli svijet sazna da sam postao tata. Slao sam poruke, zivkao prijatelje, budio ih i dosađivao. U jednom trenutku, slušajući radio, saznao sam da je protekla noć bila najhladnija u godini, bilo je -8 stupnjeva celzija ujutro, za Rijeku vrlo niska temperatura. Konačno sam došao u rodilište gdje su me jedva pustili da vidim mamu, koja je bila vidljivo umorna ali je sjajila od sreće. Pošto si se ranije rodio nisi bio s mamom nego na intenzivnoj njezi ali nam je jedna dobra sestra dopustila da te vidimo na kratko. Jedan pogled na tvoje malo lice bio je dovoljan da se mi potekne suza, ali ovaj put radosnica (naplakao sam se gorkih suza dok je mama bila trudna, jer je mama imala puno problema u trudnoći). Mama se nije puno mučila, porod je bio lagan i bez poteškoća. Kasnije sam doveo bake i djeda da te vide. Nekoliko dana si morao ostati u rodilištu a onda smo te doveli kući. Fotografija je jedna od tvojih prvih, sa stola za previjanje u rodolištu. Tutica u koju si obučen je najmanja koja se može kupiti, vidi kako ti je velika... tako si sitan bio! Nakon dolaska kući, kreće velika avantura - počinje život!
Post je objavljen 26.10.2004. u 12:26 sati.