Nisam od onih kojima vremenske prilike ili neprilike značajno utiču na nivo raspoloženja. Čak mi se čini veoma glupo raspravljati o nečemu, na što nikako ne možemo uticati i što je priroda tako savršeno uredila.
Ali kad osvane ovako lijep nedeljni dan, čovjek stvarno ne može ostati ravnodušan prema šetnji, prirodi, vazduhu….
Sad bih baš volio da mogu da se spustim na more, bar na jedan dan, da uživam gledajući more, da šetam duž neke fine obale i da sjednem na neko mulo i malo skvasim noge…
Rođen sam u primorskom gradu, živio sam pored mora 18 godina, ali tek sad kad sam već 5 godina u unutrašnjosti, tek mi sada nedostaju one duge šetnje duž morske obale i po suncu i po kiši, onaj miris mora, nedostaje mi pogled na velike talase, na olujno more…
I uvjek mi se činilo da je more mnogo ljepše zimi nego ljeti, barem za mene ono nikad ljeti nema tako lijepu plavo-zelenu boju kao lijepog februarskog dana….
Danas ću opet da uzmem nešto da učim. Ovaj moj apsolventski staž se produžio već za pola godine, tako da mi preostali ispiti predstavljaju sve veće opterećenje, a i otvaraju mi se neke nove šanse za posao, tako da sam postavio februar kao rok kada bih morao dobiti diplomu koja će obradovati mene ali i moje roditelje.
Obradovao sam se jutros kad sam vidio prve komentare na moj blog. Lijep je osjećaj kad vidiš da neko čita tvoje manje ili veće gluposti, prekinute sa po jednom pametnom rečenicom…
Pošto je lijepo vrijeme, stvarno je još veća glupost ne otići u šetnju i na miru negdje sa odabranim društvom popiti kafu, raspraviti spoljno-političke probleme, američke izbore za predsjednika, možda neke nove ideje za business, sinoćnju utakmicu Real-Valencia itd. i tome slično…
Post je objavljen 24.10.2004. u 11:57 sati.