Na žalost...NIŠTA NOVO. Nisam radila novi test – nije bilo potrebe jer su mjesečni problemi, zagarantirani svakoj ženi po majci prirodi, zakucali opet i na moja vrata. U subotu još uvijek nisam shvaćala, nije mi do mozga stiglo, jer sam očekivala da je prvi test lažan. Nada je postojala do samoga kraja. Provela sam besanu noć. Budila se, vrtila po krevetu i napokon pred jutro, izmorena i razočarana zaspala. Ružni snovi su me mučili. Kasno sam se probudila. Zakoniti je otišao u trgovinu a ja sam sa bolovima u trbuhu sjedila na trosjedu i gledala neki film na TVu. Nisam razmišljala o svojem stanju a onda odjednom....URNEBES!!
Ridala sam i plakala do besvjesti. Nisam se mogla zaustaviti. Kao da se sav jad ovoga svijeta sručio na mene, kao da netko uključio tajni prekidač u meni za koji niti ja sama nisam znala da postoji. Počela sam se gušiti u plaču, nisam mogla disati i u nekoj izmaglici odbauljala sam do kupaonice i pokušala zaustaviti ridanje poljevajući se hladnom vodom. Ništa nije pomagalo. Nisam mogla prestati – nisam znala prestati. U cijeloj ovoj erupciji osjećaja sjetila sam se i svojeg supruga i nadala se samo da neće stići kući prije nego se ja smirim. Na moj užas nisam ga niti čula kad je ušao u kupaonicu a kamoli u stan. Jadan je bio u takvom šoku a ja se još uvijek nisam uspjela zaustaviti. Nije razumio što se desilo. Svako njegovo pitanje mene je tjeralo u još veći plač. Na jedno od njegovih pitanja što mi je, jedino što sam uspjela propentati bilo je: „Došlo mi je“. Blesavo ili ne nisam znala što da mu kažem a da i njega ne opteretim svojim gluparijama iako je šteta već bila počinjena.
Kao da se nebo i zemlja otvoriše.
Trebalo mi je čitav dan da se smirim. Suprug je učinio sve da me vrati u normalu. Rezveseljavao me, nasmijavao, češkao, mazio, ljubio...Nudio me hranom, puštao filmove. Prošetali smo, popili čaj i pojeli kestene. Divan je.......znam da to ovdje nikada nisam rekla ali zbilja ga jako volim.
Nismo o tome razgovarali. Nisam mogla. Osjećala sam se poprilično glupo.
Sada sam dobro i pomalo mi je neugodno zbog cijele situacije. Ne sjećam se kada sam posljednji puta plakala. Ima već nekoliko godina a sada kao da je mali vražićak čekao da meni dođe voda do grla i otvorio je slavinu.
Sada sam dobro i ovaj moj „slom“ sada se čini pomalo smiješan. Nema veze. Već sam to zaboravila. Već planiram dalje i veselim se rezultatima. Neću vas više zamarati svojim životnim spoticanjima. Sljedeći puta javim samo dobre vijesti. Plivam dalje!
Post je objavljen 18.10.2004. u 11:32 sati.