Priroda je luda, hirovita, ona često zavodi i kvari čovjeka, zanosi ga i navodi da lako i brzo mijenja svoja najiskrenija i najburnija raspoloženja. Priroda je često kriva za naše nesmotrenosti.
I nije čudno što postoje pjesme koje se zovu "Krivo je more". Pa kako ne bi bilo krivo, kad nekad ni ne osjetimo ništa drugo osim prirode. I uživamo u tome. I koliko god bježali, sjedinjeni smo s prirodom i ona nas nosi, ona odlučuje. Sad se osjećam tako dobro, jer osjećam onaj miris proljeća, osjećam snagu... volim osjetiti tu snagu u prirodi. Proljeće je najsnažnije godišnje doba, jer ono raste .... onda rastemo i mi... osjećamo snagu u sebi. David piše u svom blogu da misli kako ja živim negdje na moru ... hm... istina je da sam skoro cijeli život provela daleko od mora, daleko od planina ... možda je istina da sam živjela u sebi blizu mora...
Volim more ... tako je sjetno i tajanstveno ... al ono što više volim od mora su planine. Obožavam planine. Obožavam ih promatrati i uživati u njihovoj snazi. Planine u meni izazivaju osjećaj nekog strahopoštovanja, dostojanstva, osjećaj veličine i neuništivosti.
Jednom je u jednom testu na netu bilo pitanje: što bi voljeli da bude nazvano po vama? Odgovorila sam: planina. Tiha, snažna, nedodirljiva...
Ako se zapitate što bi vi željeli, odgovor vam možda pokaže nešto što niste ni svjesni...
Biti planina. Čudno je to... al opet nekako kako treba.
Post je objavljen 19.05.2004. u 12:23 sati.