Postoji jedan strah koji je ugrađen u ljudima ali je nejednako izražen. Strah od konfrontacije, od suprotstavljanja nekoj određenoj osobi. Mislio sam o tome, toliko je potajan da čak i ne shvaćamo da postoji. Koliko puta sam poželio da nešto bude za mene drugačije, da se nešto promijeni ali ako je to zahtijevalo sučeljavanje s nekim tada je ta želja nekako izgubila značaj. Sva prikupljena odlučnost jednog trenutka pukla je kao probušeni balon a namjera je i dalje ostala samo namjera. Čitajući knjige o ljudima doznao sam zanimljivu stvar. Strah od sučeljavanja zapravo proizlazi iz nečega što je naizgled vrlina, a to je prilagoditi se svima, ugoditi svima, biti IN. Mission impossible.
Taj strah nije zapravo strah od te osobe već bojazan da ćemo osobno podbaciti i da toj osobi nećemo ugoditi i da će ona loše misliti o nama. Tipična greška osobe s manje samopouzdanja, s manje vjere u vlastite sposobnosti. Kad bi se popeli na stari grad i pogledali dolje mogli razmišljati ovako: Ovdje dolje kao u mravinjaku živi milijun ljudi. Baš ih briga što ću ja raditi, s kim ću se družiti, kome ću pomoći i što mislim. A zašto bi mene trebalo biti briga što oni misle o meni?
Dakle, ono smo što mislimo a ne ono što drugi misle o nama. U svakodnevici pokušavamo biti upravo ovo drugo. Gradimo sebe tako da udovoljimo drugima i pridajemo si lažnu vrijednost. Vrijeme kasnije donosi nezadovoljstvo sobom. Iz dva razloga: još uvijek ne znamo kakvi smo zaista i još uvijek nismo sve ljude uvjerili da smo drugačiji. Sučeljavanje mišljenja je potreba koja bi trebala biti lišena straha jer nije isključeno da s dobrim stavom i nastupom možemo steći utjecaj iako se svi neće slagati s nama. Poznajete li ljude s čijim se mišljenjem ne slažete ali ih ipak cijenite, zato jer ono što misle izražavaju sa stavom i znaju što žele i osjeća se njihov utjecaj? To su ljudi koji se ne boje sučeljavanja.
Ne treba to sučeljavanje o kojem govorim pobrkati sa svađom i prepiranjem jer to nije tema. Svađa zapravo i nije komunikacija već nesuvislo urlikanje i natjeravanje neargumentiranih činjenica bez pravog slušanja i razumijevanja. Svađe se čak i manje bojimo jer ionako ne očekujemo odobravanje. Ali razumni i civilizirani sukob mišljenja do kojeg nam je stalo s osobama do kojih nam je stalo je nešto sasvim drugo. Ovdje se prečesto u um ušulja crv sumnje u vlastitu uvjerljivost, pojavi se bojazan od nedostatka hrabrosti za ostvarenje nauma, a akcija nam se svede na brzo odustajanje pritiskom na crveni gumb: Abort! Razgovarat ćemo drugiput.
Kada ste zadnji put nekome vama važnom priznali nešto što mu neće biti drago? Kada ste zadnji put od nekoga nešto tražili znajući da će se on zbog toga naći u neprilici? Kada ste zadnji put progurali neku svoju ideju ne znajući kakvu će ona reakciju izazvati?
O nekim stvarima je teško razgovarati, ali to nije kraj svijeta. Svi smo sazdani od istog materijala i opremljeni istim mentalnim kompletom. Samo treba potražiti. Sve što nam treba skriveno je u nama. Prvo treba pronaći je svijest da nam je dano sve što nam treba, a odmah zatim pronaći hrabrost da tražimo dalje. I briga nas što milijun ljudi misli o tome što ćemo pronaći. To je za nas. Prva konfrontacija u pravilu je sa samim sobom.
Ponedjeljak je, dobro nam jutro, zagazimo i u ovaj dan kako treba :)
Post je objavljen 13.09.2004. u 00:34 sati.