Slušam CRANBERRIES, volim njezin glas iako joj pjesme i nisu nešto posebno. Neke.
Ja nemam obitelj. Moja kuca nije moj dom. Zato bježim. U potrazi za srecom.
Iz stana sam izašla oko pola 3 popodne, prošetala do centra, našla se sa starim znancem na kavi, zatim se šetali uz Dravu…i dok si rekao keks prošla su 4 sata u prici i zajebanciji.
Na kraju me je poljubio. Ostala sam bez daha. I rastali smo se. Nakon sekunde sam mu to i doviknula.
Za minutu stiže mi sms: «P.S. i ja. Još su ti onak super mekane usne…»
Kako sam bila sretna, i žudjela za joššššššš.
Naime: nas se dvoje poznajemo gotovo 2 godine. I vidjeli smo se treci put u životu, ali se redovito cujemo, i možemo pricati o svemu.
Upoznali smo se na doceku 2003. tj. 2h nakon ponoci. On mi je prišao, zapoceo razgovor i ja sam ga širom otvorenih ociju slušala. Iako pola stvari koje je pricao nisam cula og glasne glazbe, no nije bilo bitno. Bio je totalno neobican. Metalac/Rapper. Simpatican, pristojan i zanimljiv. Nije odavde. (hocu reci iz drugog mjesta je, jos uvijek u RH)
Njegovo je društvo bilo na odlasku (oko 3h), i taman je pocela pjesma CrazyTown, Butterfly = njemu tada vrlo draga pjesma, rekao je «ajmo plesati!»
Tada je zapocela citava carolija, koja i danas ima mjesto u našim životima.
U plesu smo se poceli ljubiti, i ljubili smo se neprekidno 2h. Toliku kompatibilnost nisam nikad s nikim doživjela.
Na skali od 1 do 10 doživljaj dobiva 11!
Prava atmosfera, prava glazba, ne previše ljudi. Šljokice po citavom mom tijelu, kosi…
To su oni trenuci kada ne postoji nitko drugi doli mi. Svi su ostali isparili, nikog nismo primjecivali, potpuno prepušteni jedno drugome, u nevjerojatnoj rezonanciji. Vrijeme je letjelo tolikom brzinom (kao u filmovima). U 5h sam morala krenuti, na brzinu je utipkao moj br u svoj mob i izletjela sam poput Pepeljuge, (izostavno gubljenje cipelice, ili bilo cega drugog).
Od tada se stalno cujemo. Iduci smo se put vidjeli za mjesec ipol (Valentinovo), mislili smo da ce se ponoviti ona magic, no nije, nikako! I od tada do danas, kontakti samo preko elektrona!
Back to present:
U 19h sam krenula kod decka. (Dakle nakon poljupca sa …) Taman kad me je nazvala moja «vještica» i histericno vikala da joj je dosta mog «kurvanja» (?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?) po gradu, i da podhitno dolazim doma!
Nakon oštrog prepiranja ODMAH DOLAZI KUCI/NECU uslijedilo je classic spuštanje slušalice s njene strane.
Ako vec živim s prokletim penzionerima fosilima iz tkoznakojeg razdoblja paleozoika ne znaci da i ja moram postati jedna od njih.
U glavi mi se motala misao ispunjena mržnjom: {zašto vas nisu ubili nego moje roditelje? Zbog cega se baš meni moralo to dogoditi. U ovih 6 godina, koliko živim s njima, sve je gore i gore.}
A razdoblje prethodnih 6 godina nije bilo nimalo bolje. Pa nisam je problematicno stvorenje!
Iducih 6 godina cu nastojati popraviti sve propuste koje sam imala u životu.
Uglavnom… malo sam skrenula s puta.
Kuci naravno nisam otisla, vec nastavila put decka. Od tamo sam nazvala doma, i uslijedile su jos dvije epizode histerije, pomahnitalosti i nerazumijevanja. Rekla mi je da ce dignuti revoluciju, zaklat ce nekog, a potom ce se i sama ubiti ako ja ne dodjem doma.
Totalno zbunjena pitah ju da mi objasni razlog tog shizofrenichkog napadaja; vrištanje i tup. Spušetena slušalica. Otipkam još jednom isti br. –«šta hoceš?» -«objasni mi u cemu je problem?» -«nikad od tebe nište nece biti, dosta mi je tvog kurvanja okolo, šta ti imaš tražiti kod njega, to nije tvoja kuca, blablabla» uz još puuuno vrištanja meni na uho, opet mi je je**** babuskara spustila slušalicu.
Pošizila sam. Sad mi se pogotovo nije dalo ici doma. Decko me je pokusavao oraspoloziti, no uspijevalo je samo na kratke staze. Doma sam došla u 22:08, jer oni idu spavati u 9, pa cu ovako samo odgoditi neizbježnu svadju za sutra.
Za tjedan dana se selim. Fiume, here I come! Nadam se da cu preživjeti bez trajnijih posljedica po mom mentalnom zdravlju.
Sutra se ne želim probuditi.
Post je objavljen 09.09.2004. u 23:37 sati.