Sinoć sam razgovarala sa jednim frendom. I kaže mi on, bio je sa curom 10 godina, do nedavno. U početku im je veza bila stvarno uspješna, zaljubljeni oboje do ušiju, imaju iste ambicije, zajedničke prijatelje i sve što s tim obično dolazi. No, kasnije, jednostavno su se počeli mijenjati, razilaziti u mišljenjima i dolazilo je do sve više konflikata. Nestala je strast. Počeli su ih zanimati drugi ljudi. I cijela stvar je postala samo obaveza i ograničenje, a ne više užitak. Sada bi racionalan zaključak bio da je takvo nešto najbolje u tom trenutku prekinuti, no opće je poznata stvar da to nije baš tako jednostavno...Ljudi su skloni prekide oduglovlačiti. Pitaš se nije li to samo prolazan period. Osim toga, stekao si naviku provoditi vrijeme s tom osobom i život bez nje odjednom ti se učini nepotpun i pomalo isprazan. Ne želiš da ona pati. Ne želiš da ti patiš. Plašiš se toga kako ćeš se snaći bez nje. Mada, oboje ustvari patite i idete na živce jedno drugome...većinu vremena.
I, dobro, gurate dalje, još koju godinu, zavaravate se da će biti bolje, da se će zaljubljenost vratiti. U trnutku kada ti već pukne film, tvoja "bolja polovica" napravi nešto baš slatko, pa opet odustaneš od odvajanja od nje...Na koncu, jasno vam je da tako više ne može, pozdravite se jedno s drugim obećate si da ćete "ostati prijatelji", nećete gubiti kontakt i slični klišeji.
Od tada je prošlo već par mjeseci. Pitam ga ja: "Dobro,i što je sada s njom?"
"Nemam pojma"
Uglavnom, nakon prekida,našli su se još par puta, ali su primjetili da im to teško pada, pa su odlučili napraviti malu pauzu. Koja, očigledno, traje još i sada. Mada ona već ima drugoga. A, ni on nije baš uvijek usamljen. Kada se sretnu, razgovori su površni i naporni. Izbjegavaju se čuti preko telefona, osim, reda-radi, za rođendan. Tkz. "zajedničko" društvo se polako raspolovilo i priklonilo jednome od njih. Od onog "ostati ćemo prijatelji", još jednom je ispala samo lažna rečenica koju su ljudi skloni izjavljivati pri prekidu, da bi se utješili kako prekid ipak nije konačan.
Što mene, u biti, muči?
1. Čemu toliko odugovlačenje sa prekidom, ako oboje osjećate da "to više ni to" i da niste sretni u vezi? Čemu gubljenje vremena, ako vas ona sputava? Ako znate da ćete kad-tad to morati okončati...
Sada mi kaže "Trebao sam to već odavno učiniti. Onaj ´period patnje´ ne traje vječno, a nakon toga ideš dalje. Godine tako brzo prolaze. I, imam osjećaj da sam već toliko toga propustio."
Jebiga.
2. Zašto se ljudi nakon toliko mnogo vremena provedenog zajedno, na kraju totalno udalje i čak se počnu izbjegavati? Mogu shvatiti dotičan problem, ako se radi o tome da je netko gadno sjebao stvar, pa se druga strana još uvijek ljuti. Ali, ako ste sporazumno okončali vezu-nitko nije kriv. Zar,nakon toliko prođenog iskustva, upoznavanja jedno drugoga, zajedničkih prijatelja, zajedničkih ljetovanja, bezbroj razgovora, divnih trenutaka i beskrajne ljubavi, nemate potrebu vidjeti se barem katkad? Čemu onda sav taj trud, ako tu osobu na kraju potpuno izbrišeš iz svog života? 10 godina potrošenih na otkrivanje i onih najskrivenijih dijelova nečije osobnosti, reakcija, navike, dijeljenje tajni...Koliko je beskonačno mnogo vremena potrebno da istinski nekoga zavolimo i prihvatimo ga takvog kakav jest. A, onda, odjednom-paf(!)-kao da ga nikad nije ni bilo. Potpuni stranci.
-"Iskreno, nedostaje li ti bar katkad?"
-"Pa, baš i ne."
-"Ma, KAKO?"
Post je objavljen 05.09.2004. u 17:30 sati.