Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vajra

Marketing

Varanasi 12.01.2004 (1. dio)

Ujutro nam je glavni plan da negdje promijenimo lovu i nakon toga nabavimo karte za vlak kako bi se izvukli iz Varanasija što prije.

Banka je na sreću odmah pored hotela. Na prvi pogled ne bi rekao niti da je banka niti da radi, rešetke su navučene na vrata tek toliko da se može uči bočno. Unutra je ‘stražar’ u nekoj smiješnoj uniformi sa lovačkom dvocijevkom u ruci. Ulazimo u poslovni dio koji je kao da smo ušli u Cvjećarnicu iz Alana Forda. Nakon šalterske obrade dobivamo službeno žeton sa brojem i čekamo da se na šalteru sa lovom pojavi naš broj uz neku veselu Božićnu pjesmicu koja odsvira svaki puta kada se pojavi novi broj.

Nakon banke hrabro odlučimo da ćemo do željezničke stanice prošetati jer bi po karti u LP trebala biti u blizini. Dosta smo prošetali i jednom fulali put, ali smo do stanice stigli bez većih problema i pronašli informacije i turistički ured za karte bez problema (za one kojima će zatrebati ured je s desne strane u glavnoj dvorani ako ulazite sa ulice). Na informacijama su prilično ljubazni i uspjeli smo pronaći vlak koji će nas, budući da nam je sljedeći cilj Kajuraho, dovesti do Satne koja je skoro pa najbliže Kajurahou. Odande ćemo se morati snaći za daljnji prijevoz jer do Kajurahoa voze samo autobusi ili taksiji. U turističkom uredu C. i ja sjedamo nasuprot prodavača karata koji ničim ne pokazuje da nas primjećuje. Nešto prčka po ladicama, žvače neke bonboniće i gleda kroz nas. Ne usudimo se ništa reći jer ako mu se zamjerimo vjerojatno nećemo dobiti karte (ponekad znaju biti inatljivi ko djeca). Nakon desetak minuta je po mome satu 13:00 i naš službenik se počinje spremati i drugi dolazi na njegovo mjesto, pa on samo nije htio raditi duže nego je potrebno, nema veze što smo sa ovim novim sve obavili za pet minuta, duplo manje nego što smo čekali.

Sada su na redu gatovi. Nekako me stisne grč u želucu od same pomisli. Ali ako dođeš u Varanasi i ne otiđeš na Gangu na gatove kao da nisi niti bio u Varanasiju. Ispred stanice pregovaramo desetak minuta za rikše do gatova i dobivamo na kraju povoljnu cijenu i obećanje da će nas dovesti što je moguće bliže gatovima. Ž., G. i C. su u jednoj rikši, T. i ja u drugoj. Držimo se čvrsto za šipke i jedno za drugo jer ono što počinje je luda vožnja u stilu James Bond filmova. Nekoliko puta smo se i sudarili sa rikšom u kojoj su Ž., G. i C., biciklisti se bacaju na stranu, pješaci uglavnom uspijevaju izbjeći naš projektil, a kamioni i auti nam nisu problem jer se provlačimo između njih kao da smo harmonika. Ja se počinjem smijati iz čiste odluke da ću umrijeti sa smijehom na usnama, a ne vriskom. Bilo bi ponižavajuće. T. mi kaže da je sada sigurna da sam lud, ali vidim da je i njoj zabavno na neki čudan zastrašujući način. Dečki su bili pošteni i doveli su nas do gatova kako su obećali, bilo je potrebno proći samo kroz jedan kratak prolaz i eto nas na Gangi.

Ogromna je i prljava. Smeće, strvine i leševi plutaju površinom. Više leševa ima sa druge strane obale gdje se nasukavaju na obalu. Prljavo je i izvan vode, ali ono što me najviše iznenađuje je da nema previše prosjaka i prodavača koji gnjave i vise po nama, nema ih skoro pa uopće, a i oni koji dođu rješavamo ih se na lagan način.

Umorili smo se hodajući i ogladnjeli pa smo pronašli dobar restoran (zove se Ganapati) koji gleda ravno na rijeku, a i prilično je čist. Tu smo se sreli i sa prvim majmunima u Indiji.


Post je objavljen 12.01.2005. u 14:00 sati.