"Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što najvažnija stvar u životu nije trijumf, nego borba. Nije najvažnije nadvladati, nego se dobro boriti."
- baron Pierre de Coubertin
Rođena je 1940., tri mjeseca prerano kao dvadeseto dijete u obitelji i težila je samo 2 kg. Lijeva joj je noga bila kraća od desne a cijelo je djetinjstvo bolovala od različitih bolesti. U četvrtoj je godini oboljela od obostrane upale pluća i šarlaha te ostala dvije godine vezana za invalidska kolica. Svakodnevno je trebala masažu paralizirane noge te su je vodili 45 kilometara u jednom pravcu na toplinsklu i vodenu terapiju. Unatoč svemu njena je majka vjerovala u nju i stalno joj govorila da će postati nešto posebno u životu.
U osmoj je godini dobila remenčiće za nogu što joj je omogućilo da krene u školu. Tamo su je prozvali ružnim nadimkom Limpy (Šepavko). Unatoč svemu pohađala je nastavu i otkrila da voli sport. Često je igrala košarku i u jedanaestoj je godini odbacila proteze sa bolesne noge. Pokazivala je dobre rezultate i u atletici, a njezin je trener bio posebno oduševljen njenom odlučnošću, samouvjerenošću i sposobnošću da nadvlada osobne probleme.
Svojim je trudom i upornošću dospijela na Olimpijske igre 1956. godine i u svojoj šestnaestoj godini osvojila brončanu olimpijsku medalju na štafeti 400 m. 1960. godine je postavila svjetski rekord u utrci na 200 m. Te je godine ta šepava dvadesetogodišnjakinja izabrana kao članica američke reprezentacije za Olimpijadu u Rimu. Otišla je tamo unatoč nekim novinarima koji su prigovarali da šepava atletičarka ide na Olimpijske igre.
U utrci na 100 m osvojila je zlatnu medalju. Publika je eksplodirala! Oduševljeno su pljeskali, skakali, vikali i pozdravljali mladu, crnu, šepavu atletičarku koja je upravo osvojila zlatnu medalju. Nitko to nije očekivao.
Slijedila je utrka na 200 m, a suparnica joj je bila vrlo uspješna atletičarka Jutta Hein. Međutim, Limpy je osvojila i drugu zlatnu medalju.
Slijedila je još štafeta na 400 m i prilika da amerikanci osvoje i treće zlato što bi bio velik uspjeh za njih. Limpy je trčala zadnja i zbog loše primopredaje štafete izgubila je dragocjenu prednost. U takvim trenucima stotinke su vrlo bitne i odlučuju o pobjedi i porazu. Oblio ju je hladan znoj, publika je zanijemila. Propuštena je prilika za treće zlato! Da, možda za nekog drugog ali ne i za Limpy. Volja za uspjehom i pobjedom bila je jača. Izvukla je svaki atom snage i potrčala koliko je mogla. I ne samo da je prestigla Juttu Hein već je postavila novi olimpijski rekord. Osvojila je i treće zlato.
Ta šepava trkačica koja je preboljela opaku bolest i postala olimpijska pobjednica proglašena je 1960. i 1961. sportašicom godine. Osvojila je još brojne svjetske nagrade i bila štovana kasnijih godina kao vrhunski sportski stručnjak. Snimljen je i film o njezinu životu.
Ako je ona mogla ostvariti ovakve rezultate unatoč svim izazovima s kojima se suočavala tijekom djetinjstva, onda mislim da nitko od nas koji smo fizički zdravi ne bi smio imati bilo kakve izgovore u životu. Ili još mislite da je «rođena za uspjeh» i da je «imala sreću» ili da je to bilo sve samo puka slučajnost.
Počinju Olimpijske igre u Ateni. Past će novi rekordi, pojavit će se novi šampioni, neki će ljudi nadmašiti mnoga očekivanja i stvorit će se još neke priče o uspjehu. Vjerujem da će svatko od njih posvjedočiti da je do uspjeha došao marljivim, discipliniranim i upornim radom i da sreća postoji jedino ako je privučemo iskorištavanjem prilika koje nam se nude. Nadam se da ćete pronaći nekog s kime se možete poistovjetiti i da ćete reći: «Ako je mogao on, i ja ću.» Možda nećete osvojiti olimpijsko zlato ali možete napraviti barem neki mali pomak u životu zbog kojeg ćete vi i vaša djeca živjeti ljepše, sretnije i ugodnije. Svatko može biti pobjednik. Svatko može postati uspješan.