Maloprije sam postala ubojica. Ubila sam jednu osu. Bila je jako velika osa i s obzirom da je noć, nisam je mogla izmamiti van kroz prozor. Uplašila sam se za malog princa koji spava u blizini, jer mu u obitelji postoji alergija na ubode. Morala sam je ukloniti. Kako to okrutno zvuči. Uzela sam sprej protiv insekata i našpricala iz velike blizine. Vrlo brzo je pala na pod. Osjećala sam se malo glupo dok sam promatrala kako se izvija pod utjecajem otrova. Nisam je željela ubiti. Da znam, glupo je... to je samo insekt. Al nekako se uvijek trudim sve insekte samo izbaciti kroz prozor, a ne i ubiti ih. Iako konstantno i svakodnevno ubijemo stotine komaraca i muha i mravi i svačega... Al bilo bi mi draže da je ta osa udarena mlatilicom umjesto što se izvijala trovajući se. To je bilo tako nekako sadistički. I još sam to promatrala. Promatrala sam jer sam razmišljala kako smo mi ljudi moćni i kako u rukama nosimo živote svih bića na planetu.
Raspravljam o ubijanju jedne ose, ne mogu vjerovati...
Nije još bila uginula kad sam je podigla s kartončićem i krenula baciti u wc. Onda sam se okrenula i otišla do prozora. Stavila sam je van kroz prozor. Još se pomicala. Nekako sam mislila, možda ako je stavim van na svježi zrak možda se oporavi... možda je samo ošamućena. Znam da neće... ali... barem se mogu nadati da je. Znate kako ide ono:
čovjek se uvijek nada, čak i onda kad je izgubio svaku nadu.
Možda u ovom slučaju osa i nije bila samo osa...
Post je objavljen 11.08.2004. u 00:25 sati.