Marketing
anđeli
Uvod
Archangel Michael
Uriel, Michael, Raphael and Gabriel.
Ništa ne postoji što svoje postojanje ne bi imalo zahvaliti Bogu Stvoritelju.
A da je Bog osim vidljivog stvorio i nevidljivi svijet jasno je naznačeno već u
prvom retku Knjige Postanka gdje piše: U početku stvori Bog nebo i zemlju
(Post 1, 1). Nebo označava «mjesto» duhovnih stvorova – anđela,
a zemlja materijalni svijet. Dakle, nebo i zemlju – duhovno i materijalno,
sve je stvorio Bog.
Istina vjere
Jedna od temeljnih vjerskih istina je vjera u postojanje duhovnih,
nevidljivih bića ili nadosjetilnog anđeoskog svijeta. Anđeli nisu nikakva
apstrakcija niti slikoviti govor. Oni su konkretna Božja stvorenja koja kroz
svu vječnost slave svoga Stvoritelja i izvršavaju njegove naume.
Katolička Crkva to ispovijeda, vjeruje i uči, istom sigurnošću kojom
ispovijeda vjeru u Boga stvoritelja. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno
kao što je i Predaja jednodušna
Sabor u Niceji 325. i sabor u Carigradu 381. proglašavaju zajedničku vjeru u
jednoga Boga koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet: «Vjerujem u jednoga Boga,
Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga...».
Tako je utvrđeno i jasno izraženo već na samom početku ono što nas ovdje zanima,
a to je postojanje anđela. Sv. Augustin izričito kaže da je vjera u nadosjetilni
svijet dogma Katoličke Crkve o kojoj nitko ne smije dvojiti.
Četvrti lateranski sabor (1215.) o toj tematici jasno poručuje
i ponovno iznosi zajedničku vjeru: Bog je svojom svemogućnošću iz ništa
stvorio jedno i drugo stvorenje, duhovno i tjelesno, tj. anđele i svijet.
Sabor u Firenci (1442.) ponovno donosi nauk Niceje i Carigrada.
Prvi vatikanski sabor (1870.), da bi istakao važnost, navodi doslovce
tekst Četvrtog lateranskog sabora. Konačno Drugi vatikanski sabor
potvrđuje da vjernici s pravom štuju anđele (LG 50). Također pojašnjava da su
anđeli određeni doći s Kristom u njegovoj slavi (LG 49) i da su u nebeskoj
slavi podložni velikoj Majci Božjoj.
«Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka" - sv. Ivan Damaščanski.
Značenje riječi
Hebrejska riječ za anđela je mal’k, što znači glasnik ili poslanik.
Ista riječ se pojavljuje u imenu proroka Malahije, “moj glasnik”,
upućujući na glasnika poslanog od Boga.
Grčki prijevod upotrebljava riječ angelos
(srodno staroperzijskom angaros i sanskrtskom angirâs).
U shvaćanju Crkve
Po značenju anđeo je ime službe, a po stvarnoj definiciji anđeo je ime
za oznaku naravi. Sv. Grgur Veliki primjećuje: “Riječ anđeo ime je službe,
ne naravi. Sveti, naime, oni dusi nebeske domovine, uvijek su dusi,
no uvijek se nikako ne mogu zvati anđeli; jer tada su anđeli,
kad se po njima štogod javlja.” Slično veli sv. Augustin:
“Dusi su anđeli, i kad su dusi nisu anđeli jer je anđeo ime službe, ne naravi.
Ako tražim ime one naravi, duh je, ako tražim službu, anđeo je.
Po onom što jest, duh je; po onom što radi, anđeo je.»
Anđeosko stanje
Teško je ljudskom umu prodrijeti u anđeosko stanje i razumjeti
anđeoski svijet jer je neizmjerna razlika između njihove i ljudske naravi.
Njihova narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih
stvorenja zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru.Anđeli su čisti duhovi,
savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom,
posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim
tjelesnim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja.
Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti.
Sam Isus se poziva na anđeosko stanje kada opisuje budući život onih ...
koji se nađoše dostojni onoga svijeta... Zaista, ni umrijeti više ne mogu:
anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća (Lk 20, 36).
Mogu li se vidljivo očitovati
Iako nevidljivi tjelesnim očima anđeli se mogu i vidljivo očitovati ljudima
i priopćiti im Božji naum. Odnosno, mogu prividno poprimiti vidljive
tjelesne oblike i činiti prividne tjelesne radnje (usp. Tob 12, 19).
Tada i naziv anđeo dobiva puni smisao i značenje. Jer kao što rekosmo radi se o službi, o poslanju u Božje ime.
Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči, ali nisam ni jeo ni pio:
vi ste motrili samo privid (Tob 12, 19).
Anđeoska raznovrsnost i jedinstvenost
Svi ljudi polaze od jednog te istoga podrijetla, od prvoga čovjeka Adama,
kao posljedica rađanja. Tako na osnovu toga svi spadaju u istu ljudsku
vrstu i svi skupa čine jedinstveni ljudski rod. Sasvim je drugačije kod
anđela jer oni nisu rođeni niti se rađaju iz nekog zajedničkog općeg podrijetla.
Oni su svi skupa i svaki pojedini od Boga stvoreni savršeni u svojoj naravi,
i po tome nisu spojeni roditeljskim ili rodbinskim svezama, niti stoje
u jednakom odnosu jedan prema drugome, kao što stoji čovjek prema čovjeku.
Po svojoj naravi svi su anđeli jednaki među sobom samo utoliko
ukoliko su duhovi, te imaju razum i volju, u čemu se sastoji njihova bitnost,
inače je svaki ne samo različit nego i razlučen jedan od drugoga.
U čemu se sastoji različitost među duhovima? Sveti pisci,
poput Petra Lombardskog, Bonaventure, Suareza, ...
su mišljenja da postoji više vrsti anđela, vjerojatno toliko
koliko ima redova, a u pojedinim vrstama više pojedinki.
Odnosno anđeli jednog reda veoma se razlikuju od anđela drugog reda.
Sv. Toma i tomisti uče da je svaki anđeo za sebe anđeoska vrsta
tako da u jednoj vrsti ne može postojati nego samo
jedan individuum ili toliko je vrsti koliko je anđela.
Najvjerojatnije je da je svaki anđeo uslijed svoje duhovne,
nematerijalne naravi i posebna vrsta. Dakle, nema dva slična anđela,
niti dva ista. Svaki anđeo je posebno različit od drugoga,
kao što se jedna vrsta razlikuje od druge. Ipak svi skupa
sačinjavaju jedan jedinstveni duhovni (anđeoski) svijet.
«Svi anđeli svakako spadaju pod isti opći pojam, duh, ali taj pojam može
ipak imati bezbroj vrsti. Raznovrsnost anđela, koji sačinjavaju duhovni svijet,
dokazuje se time što je i ovaj vidljivi svijet sastavljen od bezbroj
stvorova različitih vrsti. Što se može zasigurno držati o duhovima je
da nisu bili stvoreni svi jednake izvrsnosti niti istih sposobnosti,
nego su imali različit stupanj savršenstva prema odredbi
za koju ih je Bog stvorio.»
Svaki anđeo od Boga je neposredno, pojedinačno stvoren.
Sveta anđeoska hijerarhija
Anđeli imaju i osobna imena koja dobivaju prema službi koju obavljaju.
Tako Rafael znači Božji lijek (Tob 3, 17; 12, 15), Gabriel – Junak Božji
(Dn 8, 16; 9, 21), Mihael – Tko je kao Bog (Dn 10, 13. 21; 12, 1).
Također nailazimo i na skupna imena i određenu stupnjevitost u službi...
Sv. Toma Akvinski je vjerovao da postoje viši i niži anđeli, te da viši anđeli
prosvjetljuju anđele nižih redova. Budući da su viši anđeli bliže
Bogu oni primaju i veće znanje koje onda prenose nižim anđelima.
Bog je pri stvaranju ustanovio između anđela tzv. anđeosku hijerarhiju.
Nauk da postoje razni redovi ili korovi anđela smatra se teološki
sigurnim jer se oslanja na Sveto Pismo i crkvenu tradiciju.
Nauk pak, da je anđeoskih redova devet i da se dijele
u tri hijerarhije, smatra se vjerojatnim.
Kako su po časti raspoređeni anđeoski korovi? Sv. Augustin priznaje
da on to ne zna, ali kaže kako sigurno vjeruje da su prijestolja,
gospodstva, vrhovništva i vlasti u nebeskim ljepotama.
Još dodaje kako nedvojbeno smatra da se oni u nečemu i razlikuju,
ali u čemu bi bila ta razlika to on ne zna. Sv. Ćiril Jeruzalemski
dijeli anđeoske redove: anđeli, arkanđeli, sile, gospodstva,
poglavarstva, vlasti, prijestolja, kerubi i serafi. Sv. Ivan Zlatousti
nabraja anđeoske zborove ovim redom: anđeli, arkanđeli, sile,
prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti, kerubi,
serafi. Grgur Veliki dijeli anđele u devet redova
u tri hijerarhije a prema službi koju obavljaju:
1. prva hijerarhija (serafini, kerubini i prijestolja): osobita odlika
joj je promatranje Boga. Serafini (prema hebr. označuje onog koji gori ognjem)
su čisti anđeli koji zbog blizine Božje gore nazamislivom
ljubavlju prema Bogu. Kerubi se odlikuju posebnim
poznavanjem Božjih tajni. Prijestolja su uz Boga kad sudi.
U takvoj su milosti Božjoj da po njima izdaje svoje odluke.
2. druga hijerarhija (gospodstva, poglavarstva i vlasti): sudjeluje u
upravi svijeta. Gospodstva – odlikuju se divnom moći tako da im se
niži pokoravaju i izvršavaju njihov nalog. Poglavarstva – neposredno
su poučeni od višeg anđeoskog reda o onom što treba učiniti,
te to raspoređuju nižim anđelima. Oni na neki način započinju
djelovanje koje treba izvršiti, pa tako prednjače
u ispunjavanju Božjih službi.
Vlasti – njihovoj vlasti se pokoravaju protivne sile.
3. treća hijerarhija (sile, arkanđeli i anđeli): posebna joj je dužnost
izvršavati odluke Božje. Sile – po njima se češće događaju znakovi i čudesa.
Arkanđeli – navješćuju i posreduju veće događaje.
Anđeli – navješćuju i posreduju manje događaje.
Sofronije Damaščanski, jeruzalemski patrijah, navodi
ovaj redoslijed: serafi, kerubi, prijestolja, gospodstva, vlasti,
sile, poglavarstva. Zatim navodi Mihaela, vođu svete
vojske i Gabriela, te ostale anđele i arkanđele.
Hugo Viktorin ovako ih raspoređuje: serafi, kerubi, prijestolja,
gospodstva, vlasti, poglavarstva, sile, arkanđeli, anđeli.
Konačno je najopćenitije prihvaćena rasporedba koju je sastavio
Pseudo-Dionizije Areopagit (kraj 5. st.) prema kojem se anđeli
dijele u devet korova uređenih u tri različite razine po tri kora.
Raspored bi izgledao ovim slijedom:
U prvoj hijerarhiji, odnosno najvišoj razini, su oni koji bivaju
prosvijetljeni i neposredno slani od Boga,
a okružuju Božje prijestolje - serafini, kerubini , prijestolja.
U drugoj, odnosno srednjoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni
i dobivaju naloge neposredno od prve hijerarhije,
a sami šalju niže od sebe - gospodstva, sile, vlasti.
U trećoj hijerarhiji, odnosno najnižoj razini, su oni koji
bivaju prosvijetljeni i slani od druge hijerarhije.
Oni se osobito bave službom oko ljudi - poglavarstva, arkanđeli, anđeli.
Dakle, dok se više razine usredotočuju na štovanje Boga,
niže obavljaju službe brige za čovjeka.
Iako ovakav raspored ne znači da smo proniknuli u anđeoski svijet
i Božje rasporedbe, ipak gore navedene nazive anđeoskih korova
nalazimo u Svetom Pismu. Tako sv. Pavao veli da je Bog Krista
uskrisio od mrtvih i posjeo sebi zdesna na nebesima iznad svakog
Vrhovništva (Principatus) i Vlasti (Potestates) i Moći (Virtutes)
i Gospodstva (Dominationes) i svakog imena imenovana (usp Ef 1, 20 – 21).
Osim ovdje spomenuta četiri kora u (Kol 1, 16) navodi Prijestolja (Throni).
Stari zavjet često spominje Kerubine i Serafine: ...postavi kerubine
i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi
k stablu života (Post 3, 24); Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao
po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio.
I klicahu jedan drugome: ´Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama!...´ (Iz 6, 2 – 3).
I još imamo Anđele i Arkanđele, pr.: ... uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu,
pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile (1 Pt 3, 22). Ovo vam uistinu
velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji,
nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin - na zapovijed,
na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba (1 Sol 4, 16).
Kada su stvoreni anđeli?
Ono što sigurno možemo ustvrditi je da su anđeli stvoreni i da imaju
svoj početak. Teže je ustanoviti kada su stvoreni, ali u (Job 38, 4 – 7)
dade se naslutiti da su već postojali kada je Bog stvorio svijet, jer veli: ...
tko joj postavi kamen ugaoni dok su klicale zvijezde jutarnje
i Božji uzvikivali dvorjani? Oni su vjerojatno bili dijelom stvaranja «neba»
u (Post 1, 1). Razlog njihova stvaranja je da bi uzvisivali Boga
i radovali se njegovom silnom stvoriteljskom djelu.
Krist i anđeli
«Krist je središte anđeoskog svijeta. Anđeli su njegovi: "Kad Sin čovječiji dođe
u slavi i svi anđeli njegovi s njime» (Mt 25, 31). Njegovi su jer su stvoreni
po njemu i za njega: «U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva,
bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno»(Kol 1, 16).
Još su više njegovi jer ih on čini glasnicima svoga spasenjskog nauma:
«Svi ti, nisu li služnički duhovi, što se šalju služiti za one
koji imaju baštiniti spasenje?» (Heb 1, 14).»
Od Utjelovljenja do Uzašašća život utjelovljene Riječi okružen je
anđeoskim klanjanjem i službom. Kad Bog «uvodi Prvorođenca u svijet,
govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji» (Heb 1,6).
Njihov hvalospjev kod Kristova rođenja nije prestao odzvanjati u crkvenoj pohvali:
«Slava Bogu na visini» (Lk2, 14). Oni zaštićuju Isusovo djetinjstvo,
služe mu u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, kad bi ga bili mogli spasiti
iz neprijateljske ruke kao negda Izraela. Anđeli su i blagovjesnici (Lk 2, 10):
navješćuju radosnu vijest o Utjelovljenju i o Uskrsnuću Kristovu.
Oni će na Kristovu povratku, koji navješćuju, biti prisutni u službi njegova suda.
Marija i anđeli
Najdivniji pozdrav od anđela upućen čovjeku i najdivniji odgovor čovjeka
anđelu otvorili su Nebo čovjeku i povezali zemlju s nebom. Sve se to dogodilo
zahvaljujući jednoj divnoj ženi, poniznoj službenici. Jakovljeve ljestve
konačno su se utvrdile pod Marijinim srcem utjelovljenjem Sina Božjega
i otvorile prostor trajne komunikacije Božjih anđela s čovjekom.
Zato je i okrunjena od strane presvetog Trojstva za kraljicu neba i zemlje,
odnosno i anđela i čovjeka. Dakle, anđeli imaju za kraljicu jednostavnu ženu.
U krilu Djevice započeo je nezustavljivi proces koji svoj iscjeliteljski
klicaj odašilje preko boli Križa da bi nas pobjedom nad smrću doveo
trijumfu života i pripremio u nadi za radosno isčekivanje
konačnog dolaska u slavi.
Anđeli u bogoštovlju i molitvi
Bogoštovlje i drevne predaje davale su veliku važnost ulozi anđela
u povijesti spasenja. Dovoljno je pomisliti na lik žrtvenog anđela,
što ga predočuje rimski kanon, sadašnja Prva euharistijska molitva;
na himan «cheroubikon» bizantske liturgije; na važnost što se pripisuje
anđelima u obredima krštenja, pomirenja, bolesničkog pomazanja i sprovoda
i dr. Štovanje anđela započelo je već u IV. st. na Istoku a proširilo se u
V. st. na Zapadu i to sa značajnim svetištima, kao npr. sv. Mihaela na
Monte Garganu i Mont Saint-Michel u Francuskoj.
U Rimskom Misalu sv. Pija V. (objavljen 1570.) nalazimo
na četiri blagdana posvećena anđelima čuvarima
i arkanđelima Gabrielu, Mihaeli i Rafaelu. Ovakav raspored
ostao je na snazi do 1970.
Obnova liturgijskih tekstova nakon Drugog vatikanskog sabora
samo je preuređenje, a nikako isključenje nečega što je prevladano.
Potvrdu toga nalazimo u tekstovima novog Rimskog misala Pavla VI.,
sastavljen prema odredbama II. vatikanskog sabora. Tako je blagdan arkanđela
(29. rujna), a anđela čuvara (2. listopada). «Ostaje spominjanje anđela
u predslovljima i u brojnim molitvama, također u molitvama sakramentalnih obreda.
Prvi put uvedeno je predslovlje što hvali anđele i zahvaljuje Bogu
za dar njihova spasenjskog djela. Sva predslovlja završavaju
pridružujući vjernike pohvali anđela i svetih s takvom
neposrednošću koja ne ostavlja dvojbe o uvjerenju
da se radi o osobnim stvarnostima.»
Cio crkveni život uživa tajnovitu i moćnu anđeosku pomoć.
«U liturgiji Crkva se sjedinjuje s anđelima da se klanja
triput svetom Bogu.
Ona zaziva njihovu pomoć, kao u molitvi
«Smjerno te molimo – Supplices te rogamus» u Rimskom kanonu,
ili u pjesmi «U raj poveli te anđeli – In Paradisum deducant te angeli»
u Redu sprovoda, ili još u «Kerubinskom himnu» bizantske liturgije,
a posebno slavi spomen nekih anđela (Mihaela, Gabriela, Rafaela i anđela čuvara).»
«Od djetinjstva do smrti ljudski je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom.
«Svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život».
Već na zemlji kršćanski život po vjeri sudjeluje u blaženom
društvu s anđelima i ljudima koji su sjedinjeni u Bogu.»
Zaključak
Treba imati na umu da bit nauka o anđelima nije u stupnjevima niti se od
nas traži da zapinjemo na tom poretku, nego da nas uvede i da nam
posvijesti stvarnost prema kojoj ne možemo i ne smijemo biti indiferentni.
Također želi nam pokazati
kako je svo Božje djelo uređeno po savršenom redu i da sve što je
stvorio bijaše dobro. A kristali Njegove dobrote na najdivniji način
kliču u vječnoj hvali koju mu odaju milijarde milijarda anđela.
Oni se raduju Božjem spasenjskom naumu i aktivno sudjeluju u
širenju Radosne vijesti. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i
pobožnih kršćana. Poput ispruženih ruku odražavaju Božju ljubav i
sigurnost ponuđene svakom čovjeku. Oni su besplatni dar Neba za
sve ponizne duše, a na nama je da li ćemo taj dar, što ga nebo pruža,
prihvatiti ili ne. Zdravim pristupom ovoj stvarnosti bit ćemo otvoreniji za
Božje poticaje raspoznavati duhove pa nas neće zbunjivati kojekakve
zablude zabludjelih sinova. Budimo suradnici Božjih anđela, kao što je to
na najizvrsniji način bila Marija, pa će Božje kraljevstvo nezaustavljivo
ući u naše živote i dovesti nas do vrhunca sjedinjenja i proslave
svega stvorenog u Kristu Isusu.
Pali anđeli
Odluka za ili protiv
Prvi koji su imali proslaviti Boga slobodnom voljom i privolom na
njegove odredbe, bili su anđeli, stvoreni dobri, nevini i sretni, jer Bog
koji je sama Dobrota nije mogao stvoriti nešto što bi po naravi
bilo zlo ili grešno. No kao i kod ljudi tako i kod anđela možemo
pretpostaviti dvojako stanje, tj. prvotno stanje u kojemu su
mogli biti od Boga stvoreni, i stanje nadnaravno
na koje ih je Stvoritelj odlučio uzvisiti.
Da postignu nadnaravno blaženstvo Božja dobrota ih je obdarila
potrebnim milostima, ali budući da ih je stvorio razumne i slobodne
Bog je želio da to nadnaravno blaženstvo postignu privolom svoje
slobodne volje kako bi im bilo ne samo kao milost i dar,
nego i zaslužena nagrada. Zato je Bog htio prokušati njihovu
slobodnu volju, koja se mogla oprijeti Božjem naumu.
Ta kušnja anđela morala se zbiti odmah, netom su bili stvoreni.
Ipak ovu kušnju anđela ne smijemo smatrati kao nekakvo napastovanje
na zlo od strane Boga, jer Bog nikoga ne napastuje na zlo (usp. Jak 1, 13),
nego kao kušnju u pravom smislu kako bi se vidjelo hoće li svi anđeli
htjeti priznati Božje vrhovno gospodstvo kao stvoritelja
vidljivog i nevidljivog svijeta.
Budući da anđeo po svojoj čistoj, duhovnoj i potpuno razumnoj naravi
ne treba razmišljati, nego u trenu shvati što ima shvatiti i kako jednom
odluči tako ostaje uvijek, i kako jednom zavoli uvijek će voljeti,
tako anđeoska odluka u trenu donešena ostaje vječna i
nepromijenjiva. I o tom jednom trenu ovisilo je vječno nadnaravno
blaženstvo ili vječna propast.
Kako se završila kušnja i u čemu se sastojala?
Možemo držati da im je Bog otkrio neke posebne tajne i nakane, pristali oni
na to ili ne. Kušnja je, kako se vjeruje za trećinu, završila strašnom
katastrofom tj. lomom u anđeoskom svijetu – pobunom i otpadom te
njihovom vječnom propašću i kaznom u paklu.
Iako ljudski razum ni izdaleka ne može pojmiti potankosti te katastrofe,
ipak se drži da je inicijator pobune bio jedan od najuzvišenijih duhova
u anđeoskoj hijerarhiji iz kora Kerubina.
Osvanuvši u najsjajnijim visinama svemira, stvoren od Boga ljepši od
najljepše zvijezde zornice, zanešen svojim izvanrednim sposobnostima,
uzoholjen zbog svoje ljepote, uzdajući se u svoju veliku moć i duboko znanje,
zaslijepljen od svojeg samoljublja i potaknut zavišću protiv ljudske naravi
određenoj da i nad njime jednom gospoduje, pomisli i zače neopozivu odluku,
oprijeti se naumu Stvoritelja i zapriječiti da jednom u jednoj osobi
budu dvije naravi i tako postane Bog – Čovjek, te sam htjede
postati Anđeo – Bog i to silom.
Svome naumu pridobi mnoštvo drugih viših i nižih duhova.
U tren zamisliše, u tren odlučiše, ali u tren i padoše s nebeskih visina
u zjale paklene. Po riječima Isusovim: Vidjeh Sotonu gdje poput munje
pade s neba (Lk 10, 18). Istovremeno veći dio anđela pristade svom silom
slobodne volje uz svoga Stvoritelja, te predvođeni od Mihaela
uz poklik «Tko je kao Bog» strovališe odmetnike u vječni
oganj za njih pripravljen (Mt 25, 41).
Tako je volja zlih anđela postala zauvijek utvrđena u otporu svemu što
Bog želi i ljubi, a volja dobrih i vjernih anđela uz Božje naume te postigoše
nadnaravni cilj koji im je Božja dobrota odredila. Protivljenjem Božjoj
volji postade prvi anđeoski grijeh početak svih grijeha i svakoga zla.
Sotona i anđeli koji su uz njega pristali u jednom trenu protivljenja
Božjoj dobroti postali su carstvo tame i laži, koje će se otada svim silama
opirati svjetlu i istini.
Gdje je klica grijeha palih anđela?
U knjizi proroka Izaije opisuje se zloća i propast oholog babilonskog kralja,
koji je zapravo slika Sotone, đavolskog poglavice (Iz 14, 11 - 15):
Oholost se tvoja sruši u Podzemlje i buka tvojih harfa; pod tobom je
ležaj od truleži, a crvi tvoj su pokrivač.
Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju,
ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: 'Uspet ću se na nebesa,
povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati
gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.'
A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!
Navod najjasnije upućuje da je riječ o padu s neba onoga koji je prije
bio Svjetlonoša. A o kome se radi najjasnije nam odgovara naš
Gospodin i Spasitelj Isus Krist kad kaže: Promatrah Sotonu
kako poput munje s neba pade (Lk 10, 18).
Još jasniji prikaz grijeha i propasti Sotone nalazimo kod proroka Ezekijela
u primjeru tirskoga kralja (Ez 28, 12 - 17): Sine čovječji, zakukaj tužaljku
nad tirskim kraljem. Reci mu: 'Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor
savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše,
resio te dragulj svaki, sard, topaz i dijamant, krizolit, oniks i jaspis, safir,
smaragd i zlato. Načinjeni bjehu bubnjevi i frule, na dan ti rođenja
bjehu pripravljeni. Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj
gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima
svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.
Obilno trgujući, napuni se nasiljem i sagriješi. Zato te zbacih s
gore Božje, istrgoh te, kerube zaštitniče, isred ognjenoga kamenja.
Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari
zbog svojega blaga! Na zemlju te bacih …
Ovdje je posve očito da se proroštvo ne odnosi na čovjeka nego
na neku višnju silu koja je zbačena s visina u niže i lošije predjele.
Posve je jasno iz navedenoga da je riječ o biću koje nije bilo na
zemlji kada je strovaljeno, jer veli «na zemlju te bacih...».
Ezekijelovo proroštvo nas jasno upućuje na neprijateljsku silu kada
opisuje sudbinu tirskoga kralja. Ta je sila očito prije bila sveta i blažena,
a pad se dogodio kad se na njoj razotkrilo bezakonje.
Možemo zaključiti da takva nije bila po naravi i stvaranju.
Također u Otkrivenju sv. Ivana Apostola opisani rat kojeg će
Sotona zametnuti u posljednje dane protiv Kristove Crkve
podsjeća na borbu koja se dogodila u nebeskim prostorima.
U to se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao
voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne
mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen
veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - Sotona, zavodnik cijeloga
svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.
U to sam čuo jak glas u nebu, gdje govori: Sad je nastupilo spasenje
i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova Pomazanika,
jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć
pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju
svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.
Zato se veselite nebesa i vi koji stanujete u njima.
Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s
velikim gnjevom, svjestan da ima još samo
malo vremena (Otk 12, 7-12).
Michelangelo's Last Judgement
Sistine Chapel of the Vatican
Iz svega navedenog se razaznaje da je grijeh palih anđela bio grijeh
oholosti (izvor je svih pobuna i svakog nereda), budući se druga vrst
grijeha ne može ni zamisliti u čisto duhovnom biću. O oholosti kao glavnom
uzroku pada pišu Origen, Atanazije, Bazilije i Augustin.
Albert Veliki i Toma Akvinski smatrali su da je đavao zgriješio
u prvom trenutku stvaranja zbog oholosti.: I jer je početak
oholosti grijeh, tko se njoj oda, širi gnusobu. Gospod ih zbog
toga kažnjava čudesnim kaznama
i potpuno uništava (Sir 10, 12 - 13).
Zašto im nema povratka
Sv. Augustin: Kako ne bismo razumjeli, da grijeh anđela
bijaše toliko neoprostiviji, koliko njihova narav bijaše uzvišenija?
To nije bio samo nutarnji čin oholosti, nego pobuna, odmetništvo
od Boga i čak pravi nasrtaj na Stvoritelja s namjerom da sebe
postavi na njegovo mjesto i raskine svaku vezu
stvorenja sa svojim Stvoriteljem.
To je bilo otvoreno negiranje i odbijanje ljubavi koja je tolika da
i prahu dade život kako ne bi bilo ničega u svemiru što ne bi
imalo života i kako bi sve stvoreno moglo slaviti
i klicati svome Tvorcu.
U buntovničkom zamračenju prezreše njegovu svetu volju.
Grozota toga grijeha je bila takva da je neminovno slijedila kazna.
O tome nalazimo kod sv. Petra i sv. Jakova: ... Bog anđela koji sagriješiše
nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu
da budu čuvani za sud; (2 Pt 2, 4).
I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva nego su ostavili
svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane
u mraku vječnim okovima; (Jud r. 6).
No, iako lišeni vanrednih darova milosti, ipak nisu izgubili svoja
prirodna svojstva. U odmetnicima ostade donekle i prirodna sloboda,
ali se više ne mogu odlučiti na dobro jer im je volja ostala zauvijek
utvrđena protiv Boga, te uvijek teže postići što su jednom odlučili.
I upravo takva težnja postade kao druga narav sa stalnom težnjom
opiranja svemu što je Božje. Mjesto ljubavi u odmetnutim anđelima
budi se najžešća mržnja i neodoljivi nagon osvete.
Mjesto gledanja Božjeg lica ostali su zauvijek otvrdnuti u zloj namjeri,
nesposobni za pokajanje. Gonjeni izopačenom odlukom
svoje volje sposobni su raditi samo što je zlo i protivno dobru.
Sveto Pismo koristi velik broj imena i izraza koji najbolje
ističu zloću i paklenu ćud inicijatora pobune i njegovih anđela.
Najuobičajeniji nazivi su:
- Sotona (od hebrejske riječi satan), protivnik ili onaj koji se
opire svemu Božjemu: vidi u (Mt 4, 16), (Mk 1, 13), (Lk 10, 18),
(Iv 13, 27), (Dj 5, 3), (Rim 16, 20), (1 Kor 5, 5), (1 Tim 1, 20), ...
- diabolus-đavao, klevetnik koji ometa i ocrnjuje sve što
je dobro, sveto i istinito: (Mt 4, 1), (Ef 6, 11), (1 Tim 3, 6), (Jak 4, 7), ...
- Azazel (Lev 16, 8);
- Asmodej, pakosni zloduh i ubojica (Tob 3, 8);
- Anđeo Bezdana, hebrejski mu ime Abadon,
grčki Apolion - Upropastitelj (Otk 9, 11);
- Beelzebul-bog muha, nečistog zraka ili nečisti duh
koji oskvrnjuje sve što je sveto (Lk 11, 15);
- Belial-nedostojni (2 Kor 6, 15);
- napasnik-tentator (Mt 4, 3);
- lažac i otac laži (Iv 8, 44);
- čovjekoubojica od početka-homicida ab initio (Iv 8, 44);
- Stara zmija-antiquus serpens ... zavodnik svega svijeta (Otk 12, 9);
- veliki Zmaj-magnus draco (Otk 12, 3);
- poglavica đavolski-princeps daemoniorum (Mt 9, 34);
- knez ovoga svijeta-princeps saeculi huius (Iv 12, 31); itd.
Slične nazive, koji opisuju njihovu pakost, nalazimo u Svetom
Pismu za ostale pale anđele, kao: grešni anđeli,
nečisti i zli duhovi, anđeli Zmaja...
Dramatika pobune i grijeh odmetništva izobličiše ih tako
u carstvo zloće i tame koje je u trajnom protivljenju
svakom dobru, pa tako ponaosob Božjem
spasenjskom naumu s čovjekom.
Vođa pobune i svake protivštine
Inicijator pobune protiv Boga, nekada uzvišeni Kerubin, postade
predvodnik sada već demonske svite.
Prvi put predstavljen je kao protivnik čovjeka pod nazivom
Satan u knjizi proroka Zaharije (oko 550. pr. Kr.). Ovdje se
pojavljuje kao tužitelj i protivnik velikog svećenika Jošue (Zah 3, 1s).
Sličnu ulogu ima i u knjizi Jošuinoj (5. st. pr. Kr.).
U (1 Ljet 21, 1), oko 300. pr. Kr. Satan je već vlastito ime.
Knjiga Mudrosti (1. st. pr. Kr.) već jasno ukazuje na
povezanost Satane-đavla i Zmije u raju (vidi Mudr 2, 24).
U apokaliptičnoj kniževnosti prikazan je u pratnji palih anđela
s kojima ima snažan utjecaj na svijet. Tako su u Henohu etiopskom
prikazani kao donositelji zla u svijetu i zavodnici ljudi da žrtvuju
demonima i raznim bogovima. U spisima iz Kumrana Sotona je Belijal
, nadzemaljski protivnik Božji, uzrok svakog zla i nesreće, a njegovi
duhovi su pali anđeli koji hodaju u tami i uzročnici su bolesti i
zavodnici na grijeh. Rabinska književnost opisuje Sotonu kao
anđela stvorenog od Boga prije vremena koji je bio zavidan
Adamu te ga iz zavisti prevario posluživši se Zmijom.
Isus u najkritičnijim trenucima svog propovijedanja govorio o Sotoni,
o čemu nas izvještavaju sva četiri evanđelja. Tako sinoptici,
a posebno Marko, prikazuju Isusovu kušnju u pustinji kao borbu
drugog Adama koji pobjeđuje napastovanje Sotone (Mk 1, 12s).
Svoje javno djelovanje Isus započinje izgonom Sotone,
a u Besjedi na gori i u molitvi Očenaša
upozorava na Zloga (vidi Mk 5, 37; 6, 13).
Evanđelja prikazuju Sotonu i kao uzročnika nekih tjelesnih i
duševnih patnja, kao npr. kod zgrbljene žene (Lk 13, 16) i kod
opsjednutog Gerazenca (Mk 5, 1s). Ali Isus je onaj koji je došao
izbaviti zarobljeno čovječanstvo. Isusovo djelovanje
znak je početka rušenja sotonskog kraljevstva
i dolaska Božjeg kraljevstva i Božjeg gospodstva.
Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama
kraljevstvo Božje (Lk 11, 20). Pavao u svojim poslanicama često
personificira zlo, grijeh, dobro razlikujući grijeh kao osobni postupak
i Sotonu koji napastuje, npr. (Ef 2, 1s), (2 Sol 2, 11),
(2Kor 4, 4), (2 Kor 11, 3) itd.
Prva Crkva, vođena Kristovim Duhom, uči o postojanju neprijateljske
sile čija je služba rušilačka i od čega nas spasava jedino Kristova milost.
Kad se u srednjem vijeku pojavilo dualističko krivovjerje
Albigenza i Katara, Crkva je svečano ispovjedila apostolsku
vjeru u Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog, te da je Bog
sve stvorio za dobro. Također i Sotona i drugi demoni stvoreni su
od Boga kao dobri anđeli, ali su vlastitom krivnjom postali zli.
I čovjek je zgriješio zavođenjem đavla (DS 800).
cappella Sistina
Drugi Vatikanski sabor u svojim dokumentima također progovara
o ovoj problematici. Govori se o vlasti Sotone od koje nas je oslobodio
Isus Krist (AC 3; SC 6), o borbi protiv demona (AG 9; LG 5a).
Ta borba je teška (GS 37b) zato se moramo obući u duhovno oružje
da možemo biti čvršći protiv zasjeda vražjih (LG 48d),
protiv upravljača ovog svijeta, protiv duhovnih sila zloće (LG 35a).
Crkva nikada nije stavljala pod sumnju vjeru da postoji
Sotona i s njim pali anđeli-zlodusi. Zanemariti sva ona mjesta u
Bibliji koja opisuju ovu stvarnost značilo bi istrgnuti mnoge stranice
poruke Isusa Krista, a njegovo poslanje i njegovo
otkupiteljsko djelo bilo bi neshvatljivo
piše:fra Petar Galić
Post je objavljen 30.07.2004. u 01:01 sati.