Razgovarala sam danas s prijateljem koji je nezadovoljan svojim brakom. To jest, on misli da je njegova žena nezadovoljna i to ga baca u očaj. Iako, ne bih mogla reći baš u očaj. Više je to ljutnja što ona nije više zadovoljna ispraznim životom koji je do sada vodila. Naime, već 10 godina su zajedno, a ona sjedi nezaposlena kod kuće i sad je poželjela raditi. To njega sad brine. Stvar je u tome da je i ona zabrinuta. Ona se brine što joj muž više ne nedostaje kad ga nema duže vrijeme. On se brine što se ona brine. I cijela ta priča je zapravo, vrlo preuveličana. Događa im se ono što se događa svima koji su duže vrijeme zajedno. Vrijeme statičnosti. I to je normalno. Isto tako je i prolazno. Čarolija nije nestala, samo se sakrila. I treba znati prepoznati trenutke kada je svakome potreban samo odmak kako bi pronašao sam sebe, a ne kako bi pronašao nekoga drugog.
Trebamo naučiti vjerovati sebi da osjećamo ono što nam je istinski potrebno. Jer postoji snaga koja je nadmoćnija od nas. Neke stvari ne možemo nadzirati. Dogodit će se onako kako se dogode. Mogu li nadzirati oblake? Mogu li promijeniti vrijeme? Mogu li prisiliti ljude koje volim da se vladaju onako kako ja to želim? Ne.
Nije čudno kad se osjećamo tjeskobni kada vjerujemo da sve što se događa ovisi o nama samima. Jer ne ovisi. I kad smo konačno učinili sve što je u našoj moći, jedino što nam može pomoći je okretanje novog lista… zaborav, prepuštanje i vjerovanje… vjerovanje u mir unutar sebe.
Vjerovanje u mir je kada nas obuzme spokoj i osjećaj zadovoljstva, čak i prije nego se riješio problem koji nas je mučio…
"Surprise, surprise
Couldn't find it in your eyes
But I'm sure it's written all over my face
Surprise, surprise
Never something I could hide
When I see we made it through another day."
Post je objavljen 27.07.2004. u 19:10 sati.