Mrzim početak ljeta u Zg-u. Užareni asfalt, ljudi koji mahnito jure po dućanima u potrazi za bade-kostimima i «garderobom-za-na-more», sniženja cijena i postepeno pražnjenje (ili zatvaranje) svih onih klubova koje volim. Svake se godine tješim da nije sve tako bezizlazno: uvijek postoji solucija «Jarun», bazeni, izleti i noćno bdijenje, ali jednostavno: nije to to. Odlazak na more čini se beskrajno daleko...
Zato posežem za raznim poslovima. U bilokojoj drugoj situaciji, ne bi mi palo na pamet da rad u nekom marketu, uredu ili na cesti, smatram «užitkom», osim sada. Želim se osjećati korisno, želim znati da imam neku obavezu zbog koje ću se dići ujutro iz kreveta, kada se već trenutno ne zabavljam osobito ludo. Uostalom, treba mi para. Uvijek mi treba.
Provela sam par dana u SC-u (s obzirom da spadam u onaj 1% jadnika koji nemaju veze), gužvala se sa ostalim nadobudnim studentima, izludila «tetu gospođu» iz ureda na 2. katu i konačno- našla posao.
Bila sam sretna kao malo dijete (mada se još uvijek smatram malim djetetom) i sasvim sporedna stvar bila je što ću to raditi. Daj šta daš... Nećemo komplicirati i biti razmaženi, jel?
Sada, kada sam se vratila 3. dan sa posla, totalno iziritirana i premorena, popustila je i euforija.
Digresija:
1.Opće je poznata stvar da nisam osobit ljubitelj pričanja u slušalicu. Volim gledati čovjeka sa kojim razgovaram, volim to raditi onda kada mi odgovara, a ne onda kada me netko nazove, i mrzim mljeti neprestano da ne bi slučajno došlo do kobne «tišine».
2. Izrazito ne podnosim kukce! Bili oni ružni, lijepi, korisni, otrovni...svejedno! Ne može me zavarati vanjski izgled, stoga-i bubamare dalje od mene...
Dakle, moj posao: sjedim u uredu na krajnje neudobnoj stolici i zovem telefonom razne firme i obitelji u vezi zaprašivanja svih mogućih kukaca. Na polici malo podalje smješten je terarij sa raznim vrstama žohara (e, ljudovi, da znate kakvih ih sve ima!) koji mi prave društvo. Život je zaista jedna velika ironija!
Ima prilično kulturnih ljudi u Lijepoj našoj (ne bi čovjek rek`o), ali unatoč tome: par njih je bilo vidno iznervirano što ih ja, bezobraznice, uznemiravam, nekolicina baba očito nije ni sa kim pričalo već podosta mjeseci, pa su željne dijeljenja svojih intimnih stvari sa mnom, neki su me dobro nasmijali svojim pitanjima, a jedan me čak pozvao van «jer mu se po glasu činim lijepa i mlada». Iznenađenja nikad dosta!
Etoga! Upjelo mi je! Postala sam društveno korisna osoba, koja zarađuje za «svoj kruh» (odnosno-za svoju majicu) i u manjoj mjeri sluša kvocanja nadležnih organa s kojima živi. Ne izlazim već danima (očekujte pljusak ovih dana!), živčana sam, posao mi iscrpljuje svu snagu i ne stignem puno stvari koje sam također planirala. Još kada se sjetim koliku plaću imam, dođe mi slabo.
I feel good! :(
Post je objavljen 21.07.2004. u 22:23 sati.