Netrpeljivost. Podmuklo se ušulja taj osjećaj u svakodnevna razmišljanja. Jednostavno mi se stav promijeni, onako sporo i neprimjetno kao kad boja blijedi na suncu. Ili kao kad dijete raste. U jednom trenutku se nešto pomakne među 'kotačićima' kad shvatim da je došlo do promjene. Crvena žaruljica zatitra, i kad se pogledam u ogledalo vidim da sam zbunjen.
Tek kad se prisjetim kao je nešto izgledalo prije duže vremena u stanju sam vidjeti razliku. Gledam, na primjer kuću, auto, ogradu, zidove i pitam se što se promijenilo? Boja ili moj vid. Gledam fotografije djece, kad su bili mali. Što se dogodilo? Porasli su? Ili ja vidim drugačije? Tko se zapravo promijenio? Ovako očigledne promjene u stanju su nas zavesti svojom sporošću, ali ipak, kad tad, progledamo i uočimo razliku. Promjene u glavi su malo složenije.
Netrpeljivost. Upoznam ljude, povežem se s njima, razgovaram s njima, živim s njima, radim s njima i oduševljen sam njima, godinama. Rutina. Pričam drugima o toj relaciji, hvalim, branim, zagovaram, vjerujem u taj zgoditak. I onda, kroz vrijeme, dogodi se nešto... neka majušna iskrica skoči i uzdrma relaciju iz temelja. Ništa strašno, gotovo zanemarivo. Ali pokrenula je samo jednu tananu pomisao negdje na margini uma, samo jedno malo zašto i pokrenula se bujica. Sva fasada koju smo redovito osvježavali otpadne u trenutku. Sjedim i razmišljam. Nisam povrijeđen, znam se kontrolirati, vjerojatno je to samo slabi dan. Pri slijedećem ponavljanju razmišljanje ide malo dalje. I onda shvatim. Nešto se promijenilo. Tko se promijenio? Ja? On? Ona? U kojem trenutku smo se razišli a da ti nismo primijetili. Što smo to napravili i otkrili svoje pravo ja? Jesmo li neke stvari skrivali ili smo se promijenili? Razlike nagomilane a neprimjećene kroz vrijeme isplivavaju na površinu kao mrtve ribe ili kao svježe ukuhane knedle u kipućoj vodi. I tek tada opažamo razliku, udaljenost, promjenu. I crvenu žaruljicu. Blink, blink! Tko si ti? Prepoznajem li te?
Ovo naravno nije razlaz, ma kakvi. Sjajni smo prijatelji i dalje, još uvijek prešućujemo da nismo više oni od prije i nastojimo biti tolerantni. Do prve prilike koja neće više podnijeti toleranciju. A onda otvoreno, prijateljski dogovorit ćemo što dalje. Svatko svojim putem? Tada će se sve popraviti. Netrpeljivost je plod svakodnevne interakcije u kojoj je netko pokušao biti u prednosti, pregaziti nepisani zakonik koji smo postavili između nas i pri tome se upalila spomenuta žaruljica. Meni. Odrasla osoba to treba razumjeti. To se da popraviti. Samo ti trebam ukazati o objasniti kakav to crveni odsjaj vidiš u kutu oka. Moja žaruljica :) Znak da bismo trebali otići na pivo i pokupiti smeće koje se nakupilo među nama. I zablistati nanovo.
Ta netrpeljivost se baš podmuklo ušulja u glavu. Ne prepoznam je uvijek na početku. Ali neka davna razočaranja naučila su me da moram brinuti o tome. Nisi mi više u fokusu. Pa se samo nasmijem.
A gle, kako god da okrenem ovaj post, zvuči mi patetično i depresivno iako se ni izdaleka tako ne osjećam. Zvuči li i vama tako? Valjda ga ne znam drugačije napisati. Netko će i s time doći na svoje. :)
Sretan sam što sam prepoznao promjenu prije nego je relacija izmakla kontroli. Još ima šanse da ti ukažem na to. Ako budeš htio i mogao shvatiti, prijatelju. Danas si zakoračio na jedan klizavi put i još ima vremena da promijeniš smjer jer ja tek sad vidim kamo ideš. Ne baš u istom smjeru kao i ja. Ovo nije prijateljstvo davanja i bezbrižnosti. Ovo je prijateljstvo međusobne ovisnosti. Tako smo ga zamislili. A ja nikad nisam ovisio o nekome tko je pokušao imati prednost predamnom sakrivenu pod plaštom prijateljstva. Jeli to namjerno? Ili ti još nisi primijetio promjenu.
Nitko nije nezamjenjiv... pa ni ja. Jer možda sam se ja promijenio. Baš je bila dobra srijeda, nije li? Djeluj! Oprošteno ti je.
Post je objavljen 07.07.2004. u 23:49 sati.