Sad sam se konačno odlučila pisati zapravo.
Stalno sam pokušavala nešto reći o sebi citirajući druge-pjesnike,pisce,slikare,fotografe....neki su i preko toga uspjeli pomalo doći do moje duše.Neki nepoznati ljudi...ali ovaj pored mene nikad neće znati niti moći shvatiti moje misli...moju depresiju...moje gotovo pomirenje i pozdrav sa životom
Davno je prošlo stoljeća kad sam neumorno pisala,kad je to eventualno mogla postojati moja budućnost...ali život nas usmjeri drugim stazama.
No sad pod stare dane osjetim da je sve to što je duboko pokopano u meni čučalo godinama...sve moje skriveno što mi je kao knedla u grlu sprečavalo izlaz van iz moje unutrašnjnosti...iz glave,duše,srca,konačno moralo probiti sve brane,kriknuti na bjelinu ovog prostora...
Kćer me stalno poticala da krenem s ovim i konačno olakšam sebe...
Jer ovdje što ću pisati možda je kao lijek...kao plač koji je potrebno isplakati da se osjetiš bolje.
Postoji tamo na indexovom forumu da li jedna osoba može utjecati na vaš život...da,itekako,ta jena osoba promijenila mi je najljepše godine moje mladosti čiji biljeg nosim do danas kad već mogu biti i baka.
Možda je ovo nemirenje sa godinama pa pravim inventuru svoga života.
Strašno me proganja da sam pola života provela kao zombi,ne čineći ništa pametno,da iza mene,osim moje kćeri,nemam svijetu ostaviti ništa.
A čini mi se da sam toliko mogla pružiti i dati...i sebi i drugima.
Što sam dobro do sad u životu dala i napravila...imala sam divnu bezbrižnu mladost, radosti,mnogo druženja,aktivnosti,ljubavi,planova,dobrog oca i majku,sređenu obitelj,predragu moju tetku,sve one proslasve,rođendane,putovanja.
Sve to do kraja gimnazije i preseljenja u drugi grad.
I onda sam odmah na prvoj godini faksa srela njega koji mi je okrenuo život naopačke.
Da,mogu mu zahvaliti na nikadponovljenoj dubini ljubavi,predavanja osjećaja koja nikad više nisam doživila.Zbog čega sam napustuila sve materijalne blagodati svoga dotadašnjeg života jer mi je važan bio samo on i ja njemu.Nismo mogli jedno bez drugoga.....to je kao kad nađeš onu svoju polovicu koja ti nedostaje.
O mladosti naivna,toliko beskrajno divna u svojoj prostodušnoj opuštenosti,u snovima beskrajnim...o ljubavi beskonačnoj,vječnoj,nikadponovljenoj...
Pa smo eto izrodili i prekrasno sanjano dijete,pretrpjeli podstanarstvo,protivljenje roditelja,skromni život gdje mi je vrhunac sreće bio veliki lonac u kojem mogu prati robu(ja koja sam od djetinjstva u kući imala veš mašinu).Ne žalim,bilo je divno biti u našoj sobi i nas troje,i ona velika jelka koju smo sami brali i kitili za našu prvu zajedničku novu godinu...kad je svirao na gitari neke divne stvari...kad je...
Oh bože,neću to,to su glupa djetinja sjećanja koja su trajala tako kratko-do onog šoka kad je izjavio da ne možemo skupa dalje...ne,nije imao drugu...po meni nikakakv povod...sad znam,nakon godina uzaludnih pitanja ZAŠTO,ZAŠTO...bio je premlad za obaveze koje ima obitelj...htio je jednostavno biti obični momak od 23-24 godine koji će se dobro provoditi,imati slobodu bez obaveza...A nas dvije smo bile prepreka.
I tako,dok moja zaljubljenost nije ni procvjetala u vatrenu crvenu ružu ljubavi jer se nije za te dvije godine otrgnuti začaranosti...mi smo se dvije vratile u staro obiteljsko gnijezdo koje nije ništa reklo jer su znali da će to biti kad-tad.Jer su bili protiv braka,ne i ljubavi,znali su da smo premladi i da je bolje da ...ama starije ljude ipak nekad treba poslušati...a ljubav je slijepa i gluha!
Toliko za danas.Još da se ne rasplačem sjećajući se cijelog tog filma,kao što se plače nad onim starim ljubavnim filmovima.
Post je objavljen 06.07.2004. u 11:42 sati.