Bio neki siromasan i jednostavan covjek. Uvecer, nakon zamornog rada, vracao se kuci slomljen i neraspolozen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali automobilima ili sjedil u baru pijuci pivo. «Njima je dobro», gundao je covjek u tramavaju, stisnut i bez daha. «Oni ne znaju sto znaci trpjeti. Kada bi imali moj kriz da ga moraju nositi!» Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slusao jadikovke siromasnog covjeka. I jedne veceri dockao ga pri povratku kuci.
- O, to si ti Gospodine! – rece covjek iznenaden.
- Nemoj me prekoravati, i sam znas kako je tezak kriz kji si mi navalio na leda.
Gospodin se blago nasmijesi: - Dodi sa mnom. Dat cu ti mogucnost da izaberes drugi kriz.
Covjek se nenadano nade u velikoj plavoj spilji. Arkitektura je odavala bozanstven izgled. Unutra je bilo naslagano mnostvo krizeva: malenih, velikih, oblozenih biserjem, glatkih, hrapavih, tesih, lakih...
- To su krizevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji zelis.
Covjek radosno skine svoj kriz i pocne prebirati krizeve. Najprije je iskusao lagani kriz, ali je bio poveci i neugodan za nosenje. Uze kriz koji nosi biskup, ali je bio neobicno opterecen odgovornoscu i zrtvom. Pokusa staviti glatki kriz, ali osjeti da ga stalno zulja. Opazi i srebrni kriz, ali osjeti samocu i napustenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskusa sve, ali na svaki je imao prigovor. Napokon, u kutu pronade jedan kriz, prilicno istrosen od duge uporabe. Ucini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leda i klikne: «Uzimam bas ovaj kriz. Dobro mi pristaje!»
A Gospodin mu obrati blag pogled i toga casa covjek prepozna kriz: bio je to njegov vlastiti kriz, koji je odlozio ulazeci u spilju i koji je nosio citava zivota. (Ljudevit Maracic)