Polako, ali neupitno prolaze dani, godine... i nikada više neće se vratiti jučer ili prekjučer...,
uvijek će samo postojati sutra, prekosutra,... .
Gubimo se u satima, danima, ... gubimo prošlost u budućnosti.
I koga je uopće briga gdje smo i zašto jučer negdje bili, važno je samo gdje ćemo biti sutra.
Postojanost vremena u svom jednom i jedinom obliku.
Budućnost u prošlosti ne postoji.
Važna je samo budućnost u budućnosti.
Moje ja, gubi se u mnoštvu neznanih ja, tako se i prošlost koja se bilježi stoljećima gubi u danima budućnosti.
M.B.
Post je objavljen 01.06.2005. u 06:05 sati.