Pijano je pero od večernje tinte plave
u kojoj se hladi iskusnog stijenja žar
ko u sretnoj epruveti proviđenja,
padajući pelud i prah.
Mogao bih umrijeti, gledajući pustoline i gar,
jata kreštalica u mirisnoj zimi burnog dana.
Mogla bi nova šuma da izraste iz pokoja,
dok me kamen grli i zamagljeno čelo ljubi,
dok rukom večeri brišem suze
na zaboravljenom licu.
Ne plači izbrisano lice:
jutro je lijek i ozarenje.
Skupljaju se zviježđa oko Večernjače,
iz prikrajka neba Vlašići se osmjehuju,
u vedru ponoć zimskog snoviđenja,
dok stojim zapaljen na stijeni,
pred danom, bez imena i prijatelja,
pretakajući jutarnja pripitomljena vina
kroz vlakna sviježeg zraka
i strugotinu zore.
Pijano je pero od večernje tinte plave
u kojoj se hladi iskusnoga stijenja žar
ko u sretnoj epruveti proviđenja,
padajući pelud i prah.
Post je objavljen 31.05.2005. u 13:39 sati.