Dobre djevojke, one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele treštalo je iz zvučnika prastarog stojadina čiji kazetofon nije nikad čuo za stereo i u kojem se veselo vozilo petero mladih ljudi.
Roberta je imala lice Venere, kad sam je to jutro vidio obasjanu suncem njena mi je put bila titravi magnet, njen osmijeh mi je mrvio razum a svaki otkucaj mog srca pulsirao je za nju.
«Skočit ću sa stijene, bit će impresionirana!» pomislio sam dok sam sjedio pored nje na stražnjem sjedalu. Tog dana sam je vidio prvi put ali znao sam da je slobodna – Sinša je stalno prema njoj bacao neke štoseve sa prednjeg sjedala. «Balavac» - pomislio sam, tri godine mlađi od mene a već se upucava tako divnoj zreloj ženi.
Branko je vozio, on je već šarmirao Jasnu, kemija između njih dvoje bila je neupitna – bilo je pitanje trenutka kad će prohodati.
Kad smo stigli, polako smo se uspinjali prema platou iznad jezera. Moje priče zabavljale su Robertu, svaki put kad bi se nasmijala zazvonio bi mi u uhu njen smijeh – zazvonio bi tako divno i kristalno čisto - činilo bi mi se kao da je još jedan zlatnik pao na blistavu hrpu, praćen predivnim zvukom.
Siniša je stalno bio uz nas, on je svoju opčinjenost pokazivao na drugi način – kočopereći se ko paun i nježno je, kao ovlaš, gurkajući.
Branko i Jasna zaostajali su za nama par metara, cijelo vrijeme si nešto gugutajući i šapućući.
Stigli smo na ravninu iznad jezera. Polako sam raširio ručnik i počeo se svlačiti ne skidajući pogleda sa Roberte. Smiješio sam se vrteći u mašti njen zadivljen pogled kad ću lagano, nonšalantno odšetati do ruba litice te iznanada, kao da nastavljam hodati, skočiti u ponor.
U tom trenu sam prestravljeno pogledao Sinišu! On je već bio samo u kupaćim gaćicama, zaletio se do ruba litice te veličanstveno skočio glavom prema dolje!
Nisam još stigao doć k sebi od šoka a Branko je letio za njim - nisam vidio čitav skok, bio sam predaleko od ruba ali uopće nisam sumnjao da je to bila prava lasta!
Duboko uzdahnuvši odložio sam svoju odjeću na ručnik i kobajagi ležerno došetao do ruba, pogledao posljednji put Robertu i lagano se naglavačke odbacio niz liticu.
Kad sam uronio u vodu čelo me strahovito peklo. Nikad prije nisam skočio na glavu sa tolike visine i nisam znao da moram rukama dobro zaštititi glavu! Skok mi je istinski povisio adrenalin, lagano drhteći popeo sam se gore ka curama. One mi uopće nisu djelovale impresionirano a ja sam samo još stigao vidjeti kako prvo Siniša te odmah za njim i Branko opet lete preko ruba litice. Sad sam zbilja već osjećao da mi ta hrabrost ide na živce ali sam se svejedno zatrčao i poletio za njima.
Ovog puta su me pekli listovi i laktovi - izgleda da mi noge i ruke nisu bile baš posve ravno. Isplivao sam i odjurio po stazici gore samo da bih još jednom ponovio isto, vječno kaskajući za onom dvojicom.
Kad sam se već treći put popeo na plato napokon sam odahnuo! Njih dvojica su izgledala kao da neće više skakati, pričali su veselo nešto sa curama. Na moju nesreću, nakon par minuta šepirenja, Siniša predloži da opet skočimo pa da odemo do plićaka a cure neka se spuste niz stazicu i polako plivaju s nama. Ja rekoh da može i tad odjednom shvatim da se od mene očekuje da skočim prvi!
Nekako sa zebnjom zatrčao sam se prema rubu litice i tada se dogodilo nešto strašno!
Rub litice bio je obrastao travom i od naših mokrih nogu trava je postala skliska!
Pola metra prije litice počeo sam kliziti po travi kao da sam na ledu i moje noge su se odjednom našle iznad ničega, osjećao sam se kao Kojot u crtiću o Ptici trkačici! Imao sam osjećaj da beskrajno kratki trenutak lebdim ni na nebu ni na zemlji, a tad sam bez pardona poletio u ponor!
Točnije, poletio sam prema izbočini na stijeni! Bio sam u komi, znao sam da je sve otišlo kvragu i da ću vrlo vjerojatno grdo stradati, ali nisam se predao - od nekud iz petnih žila izvukao sam snagu i udario sam nogom po okomitom dijelu litice te se tako malo odmaknuo od litice. Padajući ludo brzo promašio sam izbočinu za svega koji centimetar i tad sam se čak još stigao i sklupčati, rukama si u istom trenutku obgrlivši koljena. Suknuo sam u vodu kao kamen, potpuno smotan u kuglu i presretan što sam živ! U prijašnjim skokovima bi me baš svaki put nešto peklo ali ovog puta sam probio površinu tako glatko da skoro nisam ni osjetio prelaz između zraka i vode!
Opčinjen događajem dopustio sam si da tonem dugo i polako, guštajući se u osjećaju mlitavljenja nakon popuštanja adrenalinske injekcije. Kad mi je poniranje dosadilo ispružio sam tijelo i prepustio se uzgonu da me dugo i polako nosi na površinu. Ne znam koliko je to izranjanje trajalo – u to doba sam mogao roniti preko dvije i pol minute. Da sam znao što će me dočekati kad izađem sigurno bih se požurio jer sam, kad mi je glava izronila iz vode, ugledao četri blijeda lica što su virila iza ruba litice. Mahnuo sam im i u taj čas su se prolomili radosni uzvici iz njihovih grla – njhova sreća bila je neopisiva! Pridružio sam se njihovom urlanju, mašući stisnutom šakom visoko iznad površine vode - osjećao sam se moćan i neuništiv, onako mlad, blesav i sretan :)
Kasnije se podrazumijevalo da više neću skakati i to mi je bilo golemo olakšanje!
Dok bi se dečki frajerisali ja bih kartao sa mladim damama zaokupljajući golem dio njihove pažnje. Mislim da sam toga dana naučio dobru lekciju, lekciju koju nisam zaboravio ni dan danas. Lekcija glasi:
Ne pobjeđuje uvijek najjači mužjak u krdu!
:)
Post je objavljen 30.05.2005. u 19:55 sati.