Negdje na pola puta, možda i kilometar više, između Huma na Sutli i Đurmanca, potražih neki ugodan travnjak da malo odmorim. I nađoh.
S desne strane ceste stoje dvije kuće. Jedna je očito napuštena, a u drugoj nisam nikog vidio. Travnjak je bio njegovan i nisam odolio njegovu zovu.
I baš kad sam se ispružio na tom ugodnom kao tepih travnjaku, eto gazde. Pošćera.
Ispričah se, jer sam se očito smjestio na njegovom travnjaku.
Njemu to nije smetalo. Naprotiv, sjede pokraj mene, baš kao da je tražio društvo za razgovor.
Pita me tko sam i što sam. Kad mu rekoh, onda se zanimao za opremu.
- Cipele su vam odlične. I majica je dobra. Hlače ne valjaju, znate, moraju biti ugodne i ne smiju vas nigdje žuljati. A kako ste z čarapama? Moraju biti ugodne, ne smiju vam žuljeve delati. Jeste li za gemišt? Ili morti sok? Ja sam vam poštar. Sad sam na bolovanju, jer sam si zanital ovaj kažiprst na desnoj ruci. Odrezal sam si ga. Cijeli život imam peh z prstima. Na ovoj lijevoj ruci imam samo mali prst. Sve ostalo je odnijela neka eksplozivna naprava. Imal sam jedanaest godina, pucalo se u svatovima. Pa smo mi mi djeca pucali. Kak sam ja bil mali, nisam znal rukovati z eksplozivom, pa mi je puklo v ruci. I nemam prste. Samo je ovaj mali ostal. Sad nemam ni pol kažiprsta na desnoj ruci. Bum išel u mirovinu. Dosta sam delal i poštu raznosil. Sad bum se bavil s grlicama, patkama, svinjama, kokicama i zečevima. Bum prčkal oko zemlje. Tu živimo sami. Žena i ja. Tam u Taboru, gdje ste prošli, znate onaj veliki restoran i velika praonica automobila prek puta restorana? E, tam mi živi sin z familijom. Su si tamo kuću napravili. Tam i dela. A tam mi je i kćerka. Udana je. Ajte, gospon, samo jen gemištek. Imamo doma i sokeca, ak hoćete. A možemo vam i ovu bocu hladnoga čaja ohladiti. Ne, tamo žive. Kćerka mi ima curicu i dečka, a sin bu ovih dana dobil dete. Jako se veselimo. Dojdu nam svaki vikend. Ja sam navikel na društvo, furt sam hodal i družil se, a žena je bila doma. Sad smo po cijele dane sami. A vi putujete kroz Hrvatsku? Zanimljivo. A kak prolazite z psima? Dobro? Samo laju? Joj, vrag im zube potrgal. Mene su fest napadali. I kad sam bil pešak, i kad sem vozil bicikl i kad smo dobili one male matore. Zaleteju se na mene, pa sam znal opast z bicikla il motora. A oni onda ne grizeju mene, neg kotače. Koji su im klinac kotači? A da vam narežemo domaće kobase? Čujte, nekaj morate zeti, jer bum se uvredil. Nemrete samo sediti na ovoj travi. Tu vam i ja volim leći poslem ručka. Fini je hlad. Pa onda malo zadremam. No, hojte malo u kuću. Imamo sve namješteno. A sami smo. Imamo četiri sobe, sve nameštene. I tavan. I podrum. Ja si svake godine napravim bačvu-dvije vina. Kušajte, pravo je domače. Žena spremi sokove. Isto domače. Kad dođe unučica i unuk. Joj, oni su nam pravo veselje. A ova torba vam je preteška. Naše su poščerske torbe bile dobre. Lagane. Sva sem ova brda prohodal. Znam svaku hižu i kaj ko ima u hiži. I kaj ko dela. I sve. Znate, nama se poštarima sve kaže. Mi nosimo i sreću i nesreću. Ljudi se boje telegrama. Telegrami nose teške vijesti. Smrt. Nesreću. Je, je, bilo je i onak, z ženskimi. Takvi smo vam mi poštari...
Njegova žena je priredila kobase i suho meso. Prigrizoh malo i popih dvije čaše hladnog soka. Ona i muž ispiše gemište. - Nismo vam mi Zagorci pijanci. Neg po cele dane radimo po njivama, pa si moramo nekaj popiti da ode v znoj. A da vam nekaj spremimo za put?
Zahvalih i odoh. Valjalo je još stići do Đurmanca. Preda mnom je bilo završnih pet kilometara. Toga dana ukupno 29. Duplo više nego pravi pošćer.
