Ah što reći.
Opet se vrtim u krugu.
Prođem krizu, pa želim napraviti puno toga.
Pa krenem (a nisam još), pa me netko spusti na dno.
Pa obećam sebi da više neću, ali ne sluša srce glavu.
Još jednom si dajem priliku.
Za neke sretne dane u budućnosti. :)
Naučila sam kako graditi zid da me dijeli od povreda.
Povreda onih ljudi koji ni ne znaju da me lome i onih koji to rade namjerno i uvijek ispočetka.
I ma koliko bila umorna od svega toga, prilično sam smirena. Nekako čovjek otupi na neke osjećaje, pa onda nakon milijun puta ponovljenih scena može odmahnuti rukom na sve to.
Veselim se svaki put kad se prisilim biti bolja od mene jučer. I kad napravim korak kojeg sam se beskrajno bojala. I veselim se svaki put kad dođem do vrha jer tek tada mogu zaboraviti svaku kap znoja prolivenu dok sam se penjala. I sve te planine su moje male borbe sa samom sobom. A pobijediti sebe je trenutno moja najveća bitka.
Sunce je na prozoru,
snovi su mi u očima.
Pamuk i voda - sve je što mi danas treba.
I još maštanja o nekome koga nema.
Post je objavljen 30.05.2005. u 12:25 sati.