Moralo se dogoditi kad-tad, nikad nije ni bilo sumnje, samo poricanja i podsvjesnog nadanja. I kad se napokon dogodilo, zateklo me i natjeralo da se ozbiljno zamislim. Svo to vrijeme gledala sam kako se pretvaram u…u nešto, u neku bezosjećajnu i tužnu spodobu koja je sposobna samo žaliti se kako ništa ne valja a ne može se pomaknuti i pokušati ispraviti bar ono što donekle može.
Why bother?
Ionako nikad ništa neće biti bolje, bar s te strane.
Činjenica ili besmislena utjeha?
Ali!
Nikoga za to nije briga, nitko se ne trudi misliti na druge, nitko se ne trudi svladati svoje glupe porive i otvoriti oči; priznati si.
Derala se na mene, prigovarala kao i obično. Na svaki moj pristojan odgovor normalnog tona odgovarala je nerazumnim deranjem. Kao i on. Ha, jedina stvar u kojoj se slažu. Kad se ne deru jedno na drugo, kolektivno deranje također pomaže. Ali ovaj put je bila samo ona.
Natjerala me da puknem i da kažem nešto što u normalnim okolnostima ne bih rekla, i vidjelo se da ju je to pogodilo, izbacilo iz takta, nadam se.
I to nadam se me zabrinulo. Nakon nekog vremena sjetila sam se da bih se trebala ispričati.
Trebala. A zašto? Uvjerena sam da nisam kriva. Ne želim se ispričati, nemam joj više što reći. A to što je ona sad uvrijeđena i/ili povrijeđena?
Boli me kurac.
Ja sam uzrok svih patnji, svađa i nedoumica. Ja imam premalu plaću, ja sam završila samo dvije godine fakulteta pa sad ja ne mogu izaći na kraj sa svim tim računima, ja sam škrta, ja se derem po cijele dane i nikad ne zovem nikog pa se onda žalim da nemam više pravih prijatelja, ja ležim ispred televizora govoreći kako sam slomljena, a ustvari lažem.
Sve sam to ja.
Go ahead, iskaljujte se svi na meni, I'm what's wrong with the world.
Jednostavno ne razumijem kako se zdrava, razumna, odrasla osoba može tako ponašati.
I mrzim ih, obadvoje, iskreno, istinski iz dna duše prezirem. I ne osjećam apsolutno nikakvu grižnju savjesti. Jer su sami krivi.
Sama sam se odgojila, koliko god to njima bilo teško priznati.
I znam da im je potpuno svejedno, baš kao i meni.
'All your insults
And your curses
Make me feel like I'm not a person
And I feel like
I am nothing
But you made me
So do something
'Cause I'm fucked up
Because you are
Need attention
Attention you couldn't give'
Eh da, to sranje. Ali ja više ne trebam pozornost. Imala sam je i previše. Cijenjenu pozornost, tako intenzivnu da se kažnjava i najmanja pogreška, koja se zatim povećava do neobjašnjivih razmjera.
"Fucked up because you are"
U jednu stvar sam sigurna, nikad za svoja buduća sranja neću kriviti moje tako savršene i svemoguće roditelje, nema smisla stalno se vrtiti u istom jebenom krugu.
Nema smisla za mene, za njih me ionako zaboli. Dok god imaju jedno drugo, imat će se na koga derat. Ja sam tu u prolazu. Jedem, spavam, gledam televiziju.
Televizija uči djecu nasilju. Naravno.
"Jaaaoooo, moja curica je vidjela polugolu britni faking spirs na televiziji pa je sad narkomanka i drolja, a ja sam tako bespomoćna i očajna da sam bila prisiljena otkazati treći i sudbonosni u nizu od tri koraka do savršene linije anti-celulit tretmana!!!!Buuuhuuuu pomozite mi…
Moramo se boriti protiv tih prljavih anti heroja koji kvare našu čednu, kreposnu i neiskvarenu mladež! Osnujmo društvo!!!"
Ma naravno, sva djeca su maloumne spužve koja će se znati ponašati jedino onako kako vide od nekog drugog. Nema tu vlastitih ideja, tu su samo idoli. Naravno, na prvom mjestu je Bog, tako popularan i obožavan od hrvatskog demokratskog puka, a zatim treba postaviti savršene zvijezde u koje će se naša spužvasta djeca uzdati.
Nemaju pamet, ali zato smo tu mi da ih usmjerimo. Da im podarimo idealno mišljenje i stav.
Stvaramo si lijepo malo društvo bistrih djevojaka i stasalih mladića. Kako su oni savršeni, prazna ploča po kojoj se ima još toliko toga pisati, pjesma koja se tek treba otpjevati…oličenje dobrote. I svi smo kao jedan, svi mislimo isto i slažemo se u svakom pogledu.
Kako drugi, dijete drago, tako i ti.
Kako smo svi sretni i zadovoljni, za popizdit.
We don't need no thought control. Stvarno? A toliko se gušimo u izrekama tipa 'budi svoj' i 'možeš sve što želiš, raširi krila' da se čini kao kontrola i sputavanje.
I ja sam another brick in the wall, a ne oni. Ja sam samo još jedno siroto dijete skrenuto s pravog puta i tu se više ništa ne može. Šteta.
Previše sam skrenula s početne teme, ali sve me toliko iscrpljuje. Ni iživljavanje ove vrste više ne pomaže.
Da, svijet je shithole, općepoznata stvar, ali ja bih sad trebala živjeti u tom svijetu i suočavati se s istim svaki dan. Trpjeti glupe komentare zbog ničega.
Pa ti ne dopusti da ti nešto pokoleba svijest, samosvijest, aha. Pa se ti smiješi i uvjeravaj se da je sve u redu, da si i ti jedan od one divne mladeži.
Daaaaa, uvjeravat ću se da je sa mnom sve u redu, umrijet ću od uvjeravanja.
Ja sam Božje dijete, savršeno baš onakvo kakvo jest. I svi me prihvaćaju.
I sve je super, baš sve………
Post je objavljen 28.05.2005. u 19:11 sati.