HIP-HOP povijest
Nitko ne zna kad je točno nastala Hip-Hop kultura, ali se zna da je to bilo sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. U crnačkim četvrtima Bronxa, NYC, na ulicama (prvi graffiti), u diskotekama (prvi DJ-ing i breakbeat za b-boying) i u parkovima (MC-ing), mladi su spontano započeli novi pokret koji je kasnije prerastao u globalnu kulturu. U ovom prvom dijelu priče o povijesti rapa, pokušat cu vam približiti nastanak ovog glazbenog pravca, a u drugom dijelu čitajte o njegovom daljnjem razvitku.
U dijelovima New Yorka sa većinskom Crnom populacijom u diskotekama je krajem 70-ih bio popularan funk. DJ-i su shvatili da neki dijelovi pjesama dižu publiku i onda su se dosjetili da bi mogli uzeti dva primjerka iste ploče i najbolji komad iste pjesme puštati opet i opet s 2 gramofona. Na to je došao MC, koji je svako malo bacio neku party rimu preko glazbe, da bi još više podigao atmosferu. Onda su se počele koristiti i ritam mašine i nastao je novi glazbeni pravac.
Prvi DJ-i koji su stvarali svoju glazbu samplirajući dijelove iz starijih funky i disco pjesama bili su Afrika Bambaataa i Kool DJ Herc, i njih se danas smatra ne samo začetnicima rapa, nego elektronske glazbe općenito. Prva snimljena rap pjesma koja je čak postala hit u ljeto 1979. g. bila je legendarna "Rappers Delight" grupe The Sugarhill Gang. Nakon toga počeo je snimati i Grandmaster Flash s grupom The Furious 5 i počela se lagano stvarati scena. Treba naglasiti da je tada još rap glazba bila prostorno ograničena: snimali su je i slušali samo Crnci u New Yorku, a glazbeni kritičari ju nisu priznavali kao glazbeni pravac koji će uspjeti. Rap se snimao prvenstveno za brejkanje, bila je to tada vrlo brza elektronska glazba u kojoj je glavnu ulogu imao ritam. Danas se taj stil naziva old school. Veliki pomak napravio je Grandmaster Flash, koji je 1983. g. snimio stvar "The Message", koja je bila kritika društva i davala jasnu poruku. Tada su rapperi shvatili da je ova glazba savršena za prijenos poruka i da rime mogu imati važnu ulogu.
U to vrijeme pojavila se još jedna vrlo važna grupa za povijest hip-hopa: Run DMC, koji su zapravo postavili trend i približili rap široj publici, pogotovo nakon njihove suradnje s tada poznatom heavy metal grupom Aerosmith u pjesmi "Walk This Way". Pojavila se i prva diskografska kuća zainteresirana prvenstveno za izdavanje rap albuma: Def Jam. Za njih su snimali Run DMC i LL Cool J, a korak dalje značio je prvi album jedne bijelačke rap grupe Beastie Boys, koji su kombinirali ritam mašine i sampliranje sa živom svirkom i sirovim rapom. "Licensed to Ill" iz 1987. bio je na prvom mjestu američke top-liste, prvenstveno zbog hitova "Fight For Your Right (to Party)" i "No Sleep till Brooklyn". Uglavnom, Beastie Boys su srušili mnoge rasne predrasude o Hip-Hopu kao isključivo crnačkome stilu.
Sredinom 80-ih godina lagano se počela stvarati scena i na zapadnoj obali SAD-a, u LA-u. Tamo je među prvim poznatijim rapperima bio Too $hort, koji je do danas snimio već preko 15 albuma (sam Bog zna točan broj), ali glavnu riječ u LA-u krajem 80-ih vodio je naravno Ice-T, koji se tada jedini mogao mjeriti sa suparnicima s istočne obale. Njegovi albumi "Power" i "Iceberg" značili su uvod u gangsta rap maniju, o kojoj ćete više saznati u drugom dijelu.
Sad se vraćamo u New York, jer kraj 80-ih je zlatno doba rap glazbe. Nastaju mnoge legendarne i kvalitetne grupe: BDP, Eric B. & Rakim, Gang Starr, a neki od njih su i danas vodeće face u svijetu Hip-Hopa. Međutim, ono najrevolucionarnije u povijesti ovog glazbenog pravca dogodilo se 1988. godine: drugi album grupe Public Enemy, pod nazivom "It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back". Radi se o radikalnom načinu borbe za rasnu jednakost na svim poljima, i to na vrlo efektivan način: podloge žestoke i pune energije, tekstovi direktni, inteligentni i s jasnom porukom. Kritika ih je odmah dočekala na nož: po časopisima su ih ocjenjivali kao Crne rasiste koje treba zakonom zabraniti za dobrobit društva, a spominjali su ih često i u politickim debatama. No to je u biti ispala dobra reklama za PE, jer grupa je ubrzo postala svjetski poznata. Iako gotovo nijedna radio niti TV stanica nije baš rado vrtila njihove stvari u eteru, album se jako dobro prodao i paradoksno je to što su upravo Public Enemy, radikalni borci za prava Crnaca u Americi, postali prva rap grupa široko prihvaćena i u Europi.
Kad su snimili treći album "Fear of a Black Planet" 1990. (na njemu se nalaze hitovi "911 Is a Joke", "Brothers Gonna Work It Out" i "Anti-Nigger Machine"), album je otišao platinasto (čitaj: prodao se u milijun primjeraka) samo 2 tjedna nakon izlaska. To je značilo da rap postaje glazbeni pravac na koji će se u budućnosti morati računati. Prava pljuska američkoj javnosti bila je grupa N.W.A. (Niggaz Wit' Attitudez), koju su originalno sačinjavali Ice Cube, Eazy-E, Dr.Dre, MC Ren i DJ Yella. Njihov prvi album "Straight Outta Compton" izašao je 1989. g. i sranja su krenula. Za tadašnje vrijeme, bio je presedan da u CD shopovima širom SAD-a bude CD na kojem je svaka druga riječ "muthafucka", "bitch" ili nesto slično, varijacije na temu. U pjesmama naši junaci bez dlake na jeziku govore o dilerima, prostitutkama, pištoljima i kurvama, ali ne u smislu kao da je to nešto negativno. Mnogi su bogati bijeli Ameri kupovali taj album jer su mislili da će se na taj način solidirati s najnižim slojem, neki su na taj način željeli vidjeti što se događa u siromašnim četvrtima, tamo gdje se oni boje naći i sl. Zbog pjesme "Fuck tha Police" članovi grupe su imali problema čak i s F.B.I-jem. Evo kako Ice Cube započinje pjesmu: "Fuck tha police comin' straight outa underground / A young nigga got it bad 'cause I'm Brown / And not the other color, some police think / They have the authority to kill the minority / Fuck that shit 'cause I ain't the one / Fool and punk muthafucka with a badge and a gun...". Kad su novinari pitali Cubea zašto sebe naziva "nigga" (do tada, to je bio posprdan naziv za Crnca), on je odgovorio da će se nakon njihovih pjesama značenje te riječi promijeniti. Oni žele pokazati da "nigga" nije neki jadan, smotani "crnjo" po kojem će svi gaziti i koji ništa neće moći reći, nego da je to onaj koji više neće trpiti poniženja i koji će od sada svima je*at sve po spisku. To su N.W.A. i uspjeli postići.
Novine u Americi bile su pune članaka o lajavim gangsterima iz Comptona (ozloglašena siromašna četvrt u south central L.A-u), da je popularnost "Crnčuga sa stavovima" porasla iznad svih očekivanja. Nakon toga, po L.A-u su počele nicati slične grupe kao gljive poslije kiše i svi su se busali u prsa kako su baš oni iz Comptona. Ali njihovi idoli N.W.A. su se brzo raspali - jer se nisu uspjeli dogovoriti oko podjele para. Članovi grupe krenuli su u svoje (nekima uspješne, nekima baš i ne) solo karijere.
Gangsta rap nije pustio svoje korijene samo u L.A-u, nego i u Houstonu, TX. Tamo je krajem 80-ih nastala grupa Geto Boys, koju se u mnogočemu može uspoređivati s N.W.A. Geto Boyse pamtimo po odličnim hitovima "Damn It Feels Good to Be a Gangsta" i "Mind Playin' Tricks on Me". No, danas se mnogi sjećaju te grupe samo po tome što je to bila prva Scarfaceova grupa. Sad se opet vraćamo zapadnoj obali. Ice Cube je prvi napustio N.W.A. i 1990. g. snimio svoj prvi solo album "AmeriKKKa's Most Wanted" (nisu slučajno 3 velika slova "K" u riječi "AmeriKKKa"), a ostatak ekipe je snimio drugi N.W.A. album "Niggaz4Life" bez njega, ali pokazalo se da je ipak Cube bio glavna karika u lancu i da su bez njega slabi, tako da su se uskoro potpuno raspali. No, ni to nije prošlo kulturno. Slijedila su prepucavanja preko pjesama: prvo su se pljuvali Eazy i Cube, onda Eazy i Dre.
Rapperi u New Yorku, međutim, nisu cijenili "gangsta rap", kao ni svoje kolege sa zapadne obale. Čak štoviše, imali su stav da je gangsta rap samoubojstvo mlade Crne populacije. Grupa Public Enemy na četvrtom albumu "Apocalypse 91...The Enemy Strikes Black" iz 1991. g. okreće svoj nišan od bogatih bijelih vlastodržaca prema Crnim gangsterima i ukazuje na to koliko ilegalan način zarade šteti Crnoj zajednici u Americi. Iako je taj album jako dobro prodan (s njega su skinuti hitovi "Can't Truss It", "Nighttrain", "By the Time I Get to Arizona" i "I Don't Wanna Be Called Yo Nigga"), očito je bilo da njihova popularnost opada u odnosu na "gangstere" iz L.A-a.
na prijelazu iz 80-ih u 90-e godine prošlog stoljeća. Hip-Hop je u to vrijeme postajao sve popularniji i sve se više nametao američkoj javnosti. Iako je rap tada bio žešći nego ikada, sve više mladih, bez obzira na boju kože, počeo se poistovjećivati s ovim glazbenim pravcem, a nastajali su i prvi rap časopisi (legendarni "Word Up!").
Dok je u New Yorku vladala revolucionarna politički angažirana struja (Public Enemy, BDP, Big Daddy Kane, Gang Starr...), na suprotnoj strani Amerike, u L.A-u počela se razvijati pošast koju su kritičari kasnije nazvali "gangsta rap". Ice-T je bezazleno krenuo s takvim načinom izražavanja u kojemu ni malo ne bira riječi u svojim pjesmama, već se koristi najsurovijim uličnim žargonom, onakvim kakav koriste američki uličari, najniži sloj društva. On ne samo da govori kao oni, nego se i poistovjećuje s njima. Prava pljuska američkoj javnosti bila je grupa N.W.A. (Niggaz Wit' Attitudez), koju su originalno sačinjavali Ice Cube, Eazy-E, Dr.Dre, MC Ren i DJ Yella. Njihov prvi album "Straight Outta Compton" izašao je 1989. g. i sranja su krenula. Za tadašnje vrijeme, bio je presedan da u CD shopovima širom SAD-a bude CD na kojem je svaka druga riječ "muthafucka", "bitch" ili nesto slično, varijacije na temu. U pjesmama naši junaci bez dlake na jeziku govore o dilerima, prostitutkama, pištoljima i kurvama, ali ne u smislu kao da je to nešto negativno. Ice Cube je snimio 3 odlična albuma do 1993. g, ali najmaštovitiji je bio Dr.Dre. On je 1992. svojim prvim solo albumom "The Chronic" započeo novi trend, koji je on sam nazvao G-funk. Otkrio je i novu zvijezdu, Snoop Doggy Dogga, koji mu gostuje na albumu. Album se prodao u 3 milijuna primjeraka (hitovi: "Nuthin' but a G-Thang", "Dre Day" i "Let Me Ride". Dvije godine kasnije izlazi dugoocekivani Snoopov album prvijenac "Doggystyle", naravno, u Dreovoj produkciji (stariji se sjećaju pjesama "What's My Name?" i "Gin & Juice". Gangsta rap je službeno mrtav, započela je nova zaraza: G-funk nije slavljenje poroka, već jednostavno opuštanje uz laganu, rolajuću ljetnu mjuzu, žene, cuga & pljuga - to je bila bit te glazbe. Dok je na zapadnoj obali vladala "komercijalna" struja, na Istoku su se rapperi i dalje brinuli da hip-hop ne izgubi svoju bit i vraćali glazbu njenim korijenima. 1991. pojavila se mlada grupa iz New Jerseya, koja je mnogo obećavala. Zovu se Naughty by Nature, a proslavili su se hitovima "O.P.P." i "Ghetto Bastard". Moram spomenuti i još neke newyorske grupe vazne za to vrijeme, kao što su De La Soul i A Tribe Called Quest. 1994. g. Public Enemy opet izlaze na površinu, pokazujući da ih trendovi sa zapadne obale nisu uzdrmali. Njihov peti album "Muse Sick-N-Hour Mess Age" konačni je udarac gangsta rapu. Ali nisu se odrekli ni svojih starih tema, tako da u jednoj pjesmi čak pokopavaju američku zastavu. Nažalost, to je bio zadnji album prije nego su P.E. izgubili svoje značenje i otišli na marginu. U prvoj polovici 90-ih godina Hip-Hop kultura se proširila po cijelom SAD-u, tako da se glavnina rap scene nije više nalazila samo u New Yorku i L.A-u. U New Jerseyu su počele nicati odlične grupe koje su gajile onaj izvorni b-boy zvuk. Naughty By Nature su se vratili 1993. s odličnim drugim albumom "19 Naughty III", koji pamtimo po hitu "Hip-Hop Hooray". Iste godine u istom gradu pojavili su se Lords Of The Underground, a tu su bili i filozofski (ali ponekad i previše rasistički) raspoloženi Poor Righteous Teachers. 1994. na scenu dolazi Nine, legendarni "bog" undergrounda. I Fugees. Da, malo ljudi zna da je ta grupa postojala i puno prije one famozne obrade "Killing Me Softly". 1994. je bila sudbonosna godina i za hip-hop scenu u Atlanti, glavnom gradu Georgije na Jugu SAD-a. Tamo grupa Outkast snima svoj prvi album nazvan "Southernplayalisticadillacmuzik", koji je definirao zvuk i čari južnjačkog rapa: lagana glazba uz plesne beatove, savršena za ljetnu vožnju po gradu. Svi znate kako su Outkast postali svjetski popularni prošlih godina, zahvaljujuci hitovima "Ms. Jackson", "So Fresh, So Clean" i "Whole World", nakon 4 snimljena albuma.
U Chicagu je glavnu riječ vodio Common Sense, prvi predstavnik danas vrlo popularnog "revolutionary" stila, koji je kasnije morao zbog pravnih problema skratiti ime, tako da se danas zove samo Common. Njegov drugi album "Resurrection" pokazuje kako dubok rap može biti kada je MC izvrstan liričar.
Iz Philadelphije dolazi grupa The Roots, pravi hip-hop band, u kojem svaki član svira instrument (dakle, "ziva" glazba) + MC. Njihov drugi album "Do You Want More?!!!!!???!" (1995) je objektivno jedan od najboljih rap albuma ikad snimljenih i žalosno je što Rootsi tek sad uživaju onu slavu i zaradu koju su još davno zaslužili. Danas su oni najveća koncertna hip-hop atrakcija. U prvoj polovici 90-ih godina Hip-Hop kultura se proširila po cijelom SAD-u, tako da se glavnina rap scene nije više nalazila samo u New Yorku i L.A-u. U New Jerseyu su počele nicati odlične grupe koje su gajile onaj izvorni b-boy zvuk. Naughty By Nature su se vratili 1993. s odličnim drugim albumom "19 Naughty III", koji pamtimo po hitu "Hip-Hop Hooray". Iste godine u istom gradu pojavili su se Lords Of The Underground, a tu su bili i filozofski (ali ponekad i previše rasistički) raspoloženi Poor Righteous Teachers. 1994. na scenu dolazi Nine, legendarni "bog" undergrounda. I Fugees. Da, malo ljudi zna da je ta grupa postojala i puno prije one famozne obrade "Killing Me Softly".
1994. je bila sudbonosna godina i za hip-hop scenu u Atlanti, glavnom gradu Georgije na Jugu SAD-a. Tamo grupa Outkast snima svoj prvi album nazvan "Southernplayalisticadillacmuzik", koji je definirao zvuk i čari južnjačkog rapa: lagana glazba uz plesne beatove, savršena za ljetnu vožnju po gradu. Svi znate kako su Outkast postali svjetski popularni prošlih godina, zahvaljujuci hitovima "Ms. Jackson", "So Fresh, So Clean" i "Whole World", nakon 4 snimljena albuma.
U Chicagu je glavnu riječ vodio Common Sense, prvi predstavnik danas vrlo popularnog "revolutionary" stila, koji je kasnije morao zbog pravnih problema skratiti ime, tako da se danas zove samo Common. Njegov drugi album "Resurrection" pokazuje kako dubok rap može biti kada je MC izvrstan liričar.
Iz Philadelphije dolazi grupa The Roots, pravi hip-hop band, u kojem svaki član svira instrument (dakle, "ziva" glazba) + MC. Njihov drugi album "Do You Want More?!!!!!???!" (1995) je objektivno jedan od najboljih rap albuma ikad snimljenih i žalosno je što Rootsi tek sad uživaju onu slavu i zaradu koju su još davno zaslužili. Danas su oni najveća koncertna hip-hop atrakcija.
Glavne su se stvari ipak događale u New Yorku. Kad se govori o povijesti rapa, ne može se zaobići Wu-Tang Clan, pravu malu vojsku koja broji čak 9 jakih MC-ja: Method Man, Ol' Dirty Bastard, RZA, Raekwon, Ghostface Killah, GZA, U-God, Masta Killah i...nikad ih se ne uspijem sjetiti svih. Uglavnom, svaki od njih snima i solo albume. Njihov prvi zajednički album "Enter the Wu-Tang (36 Chembers)" značio je početak tzv. "wu-groznice" koja je dugo vladala među hip-hop publikom, a još uvijek se osjeti, iako su se wu-tangovci pomalo "razvodnili" u zadnjih 5 godina. Nas, mladi i vrlo talentirani MC iz kvarta zvanog Queens Bridge, snima 1994. prvi album "Illmatic", koji ubrzo ulazi među klasike hip-hopa. S tog albuma izdvojio bih pjesmu "NY State of Mind", koja produkcijski (DJ Premier) i liricki savršeno stvara u glavama slušatelja slike newyorskih ulica i kvartova, čak i ako nikad niste bili tamo. Nas je postao planetarno popularan među širom publikom tek nakon drugog albuma "It Was Written" (1996), prvenstveno zbog pjesme "If I Ruled the World", na kojoj mu gostuje Lauryn Hill, tada još članica grupe Fugees. Iz Nasovog kvarta dolazi Mobb Deep, još jedna grupa vrijedna spomena, koja je do danas snimila 5 odličnih albuma. Tada već dokazani majstori Guru i Premier (zna se - Gang Starr) 1994. godine snimaju 4. album "Hard to Earn", još jedno žestoko izdanje za prave hip-hop glave, a 4 godine poslije se vraćaju dublji nego ikad s još jednim klasikom "Moment of Truth", s kojeg su skinuti singlovi "You Know My Steez", "Royalty" i "The Militia". Guru je, usporedno s radom u grupi Gang Starr, radio i na svom projektu Jazzmatazz, na kojemu je, u suradnji s raznim glazbenicima iz svijeta jazza, R&B-ja, soula i rapa, spajao različite glazbene stilove. Ne može se govoriti o New Yorku sredinom 90-ih, a da se ne spomene The Notorious B.I.G., još poznat kao Biggie, koji je potpisao za Puff Daddyjevu (danas se valjda zove P.Diddy, ak se ne varam) etiketu Bad Boy i snimio prvi album "Ready to Die", nakon kojega ga je newyorška publika zavoljela, a MTV je rado vrtio videospotove za singlove "Juicy", "Big Poppa" i "One More Chance". Biggie se kasnije zakačio sa svojim bivšim kompićem 2 Pacom iz LA-a (ili obrnuto: 2 Pac se zakačio s njim). Uglavnom, rezultat je tužan: 2 Pac ubijen 1996. (počinitelj nepoznat), a i Biggija je bogami ista sudbina zadesila par mjeseci kasnije (počinitelj opet nepoznat). Bilo je to u travnju 1997. godine, nepoznate osobe izrešetale su automobil u kojemu se vozio i tako je otišao još jedan veliki rapper, The Notorious B.I.G. (pravim imenom Christopher Wallace). Ubrzo nakon Biggiejeve smrti, Bad Boy izdaje njegov dvostruki album (drugi po redu), pod nazivom "Life after Death". Album je bio veliki hit s obe strane bare (pamtimo ga po hitovima "Hypnotize" i "Mo' Money, Mo' Problemz", ali ima gore još puno boljih stvari). Prava je šteta što Biggie nije doživio da uživa u plodovima svog rada, a na njegovoj tragediji čini se da je najviše profitirao Puff Daddy, koji je čak snimio onu ljigavu stvar "I'll Be Missing You" i posvetio ju Biggieju, a u pjesmi gostuje Biggiejeva supruga Faith Evans, za koju se Tupac hvalio da ju je svojevremeno ševio. I tako, dok je cijela scena pala u emotivnu krizu zbog velikih tragedija, neki su ljudi od svega toga uspjeli napraviti cirkus.
U svakom slucaju, da su stvari bile drugačije (i da je drukčiji mentalitet u igri), Biggie i Pac bi danas bili vjerojatno i popularniji od jednog Eminema ili 50 Centa. Obojica su bili talentirani i puno su obećavali. Da su oni živi, danas bi hip-hop možda bio bogatiji, možda čak i drugačiji. Šteta, nikad nećemo znati.
Post je objavljen 20.05.2005. u 19:29 sati.