Oni su na rubu egzistencije. Oni traže svoja legitimna prava. Njihova radnička prava su ugrožena. Oni traže od države jamstva da će njihove radom zaslužene plaće biti isplaćene. Država u kojoj živimo ne želi dati ta jamstva. Državu u kojoj živimo nije briga za sudbine tih radnika koji herojsko već dvadesetak dana protestiraju na Markovom trgu.
Država u kojoj živimo ne želi se miješati u poslove poduzeća u privatnom vlasništvu. Država u kojoj živimo ne smatra se odgovornom za situaciju u kojoj su se ti radnici našli pošto je njihovo poduzeće prodano u bescijenje.
Država u kojoj živimo dopustila je kriminalni akt pretvorbe i privatizacije protiv njenih drađana, protiv njenog radništva. Kriminalni akt izvršen je pod budnim okom te iste države koja nije učinila ništa da zaštiti svoje građanstvo. vlast je iz smrti ekonomije države u kojoj živimo nastojala izvić čim ceće bogatstvo. Ono što lokalni strvinari nisu ugrabili, to su servirali na pladnju stranom kapitalu. Gotovo sva poduzeća i sve banke dane su tom stranom kapitalu. Strani kapital uspješno je preuzeo svu ekonomsku vlast u ovoj državi. Svi lokalni moćnici su samo pomoćnici tog stranog kapitala i njihove uloge su tu samo posredne, a njihovo bogatstvo stječeno krađom radništva ne može se mjeriti s profitom koji strani kapital izvlači iz ove države u kojoj živimo. Vlast je dopustila tu povjesnu krađu i ne radi ništa na tome da se to promijeni. Država u kojoj živimo oslobađa tajkune iz zatvora. Država u kojoj živimo ne mari za nezaposlene niti za zaposlene. Vlast u našoj državi čvrsto drži strani kapital uz pomoć lokalnih političara svih stranaka i političkih oprijedeljenja.
Kako pokušati nešto promijeniti? Kako srušiti vlast?
Generalni štrajk u svim javnim i privatnim poduzećima i ustanovama. Štrajku svih zaposlenih trebali bi se priključiti i nezaposleni iz više nego očitih razloga. Inteligencija i omladina trebali bi dati dodatan polet masovnim prosvijedima. Kako studenti, tako i srednjoškolci trebali bi zabrinuti za svoju budućnost i perspektivu izaći na ulice i pružiti potporu radništvu. Njima bi se i priključili i umirovljenici koji zasigurno nisu radili cijel svoj radni vijek da bi ostavili budućim generacijama ovakvo rasulu u kojem smo mi sada. Masu bi dodatno pojačali razočarani partizani i branitelji, borci koji su se borili za sve nas, sad kad je njihova borba postala beznačajna, u trenutku u kojem je sve ono za šta su se oni borili poklonjeno strancima i lokalnim skorojevićima.
Svi bi mi trebali izać na ulice kako bi paralizirali takav sistem u kojem nema budućnosti za nas. Srušimo li vlast, osakatiti ćemo taj sistem za glavu, ali ne i za rep. Daljnja borba je nužna.
No, za sada je bitno da se svi udružimo i napravimo nešto, nešto što će utjecati promijeniti tijek događaja.
narode, na ulicu
Post je objavljen 18.05.2005. u 21:29 sati.