Ostavljao je svoje zgusnute tragove na mjestima koja inače nije posjećivao, na koja nije svraćao, koja je prije izbjegavao. Na ulazu i na izlazu. Pred njenim vratima noću dok je spavala, po uglovima koji su bili zaboravljeni. Čak i vani, izložene suncu i svjetlu. Mrlje su stvarale taloge, zgusnuti miris skrivenih svjetova, tamnih tunela i tijesnih prostora bez izlaza.
Bilo mu je dosadno. Počeo se ponašati kao razmaženo derište, sve više. Ona nije obraćala pažnju, nije više primjećivala njegove igre. Ujutro se miris jasmina uvlačio u njegove pore i on je podvinuta repa nestajao u svojim nevidljivim brlozima. Tu bi provodio vrijeme grizući nokte i povremeno pljuckajući u znak protesta. U posljednje vrijeme, prkoseći, ostajao bi vani i odabirao neko neobično mjesto. Obješen na nekoj lampi ljuljuškao se i presvlačio u paučinu, onu koja se lijepi za prste kad ju se skida. Dočekao neki list koji je s vjetrom uletio kroz otvoren prozor, uhvatio se za njega, ispružio i čekao da ga ona dodirne. Pod dodirom pore bi se otvorile, list je postajao vlažan, ljepljiv i sjajan. Bili su to neki potpuno novi užici koji su tražili još. Dočekivao bi je u rupicama tuša i s mlazom kliznuo niz njena leđa hladeći toplu vodu, ili se uvlačio u odvode među nakupine i zatvarao prolaze. Prolijevao joj je kavu, sakrivao ključeve.
Ona više nije bila ravnodušna na njegove znakove. Smijala se, a žmarci nelagode kliznuli bi tad niz njegova leđa. Grebao se poslije satima svojim izgriženim noktima da otjera svrbež i pljuckao stalno po naslagama iz nekih ranijih dana. Hlapile su u žućkastom dimu dok je on sjedio na rubu stola smišljajući novu psinu. Da se tješi svojom nelagodom. Ona se sve više smijala, sve dok ogrebotine na njegovim leđima nisu prokrvarile zeleno i gusto. Hladio ih je pod mjesečinom i okrećući leđa vjetru ili provlačeći se kroz travu ili krošnju procvjetale trešnje. Jutros, prije nego se probudila zaljepio se iscrpljen na staklo prozora. Kapi kiše cijedile su se niz leđa ispirući zelenu sluz, a teški su se kapci sklopili u zaboravu. Kad ih je podigao, neke oči gledale su u njegove kroz staklo, kroz njega. Njezine oči koje su se smijale. Na leđima je osjećao toplinu sunca i prepoznao nježni, zaboravljeni dodir. Okrenuo je glavu i raširio krila. Bijela, prozirna, meka.
Post je objavljen 17.05.2005. u 10:49 sati.