Marketing
Sadly sings destiny
Štapić je zakon.
I tak, još samo mjesec dana. Odlazak iz one proklete usrane škole je jedina stvar kojoj se iskreno veselim. Sve je nekako povoljno, izgleda da ću imat glupih 55 bodova i upisat se na ne baš preveliku radost u klasičnu gimnaziju. E pa sama sam si kriva i više se uopće neću zamarat time što je bilo i što je moglo biti, jer su mi živci ionak prekrhki.
Dakle, s osnovnom je gotovo. Rekla sam da se veselim odlasku iz osnovne, ali se baš i ne veselim srednjoj. Gledala sam im na stranici razrede i nema baš puno metalaca. Šmrc. Al dobro. To je jedna stvar. Druga stvar je to što nemam pojma kak ću ja tam. S kim ću sjedit?
Užasno sam sramežljiva u takvim situacijama. U prvom razredu ispočetka uopće nisam htjela s nikim pričat. Nisam uopće evoluirala na tom polju, jedino se uplašeni pogled otprije promijenio u nezainteresirano proučavanje neke točke i smrtno ozbiljan nepovjerljivi pogled ako mene netko pogleda. Nisam normalna. Stvarno.
Sljedeće, kaj ako će razred opet bit pun šminkera?
Iako ja imam teoriju da je nemoguće okupit onakvu hrpu debila na jednom mjestu kao u mom sadašnjem razredu, ipak sam sumnjičava i kod ovog.
Stvarno mi je svejedno u koju ću školu, jedino mi je važno s kim ću ići. Moram ić u tu glupu gimnaziju samo zbog staraca, zbog opće kulture i kvalitete škole. Hm hm. Opća kultura? Sumnjam da ću to dobit u školi. Bar onu opću kulturu do koje mi je iskreno stalo.
Problem je u tome što mene zanimaju jedino hrvatski i povijest. I engleski, al to je drugo.
Ostalo mi se jednostavno ne da i ne da učit. I ne učim. I dosad sam se mogla tak izvlačit jer u osnovnoj nije neki problem, al sljedeće godine ću fakat morat učit. Ako ne, idem na popravni iz matematike. Sto posto.
Mrzim matematiku i fiziku. Tjeraju me da se osjećam užasno glupo. A nije da se baš i ne trudim. Oh well…
Uglavnom, nisam se htjela raspisat o školi, mislila sam danas pisat o svom općenitom stanju koje je sve, samo ne dobro. Ni približno. Ni fizički ni psihički.
Stalno me boli glava, onak, probada kroz oko i moram kod doktora. Vjerojatno sam slabokrvna il tak neš. Krasno.
It runs in the family. Glavobolja, slabokrvnost samo kod mene.
Al možda nije ni to. Sve manje spavam. Oduvijek nemrem spavat, al sad je još gore.
A psihički…ha, ne znam uopće di da počnem. Prvo ta škola, koja mi ubija svaku volju za životom, koja je puna ignorantnih kretena koji ne prihvaćaju ništa osim sebe i svojih klonova itd., you know the story.
Onda općenito, cijela sredina, pa familija.
Gasi to, smiješi se, kaj ideš na sprovod, ošišaj se......
Budi normalna.
Normalna. Prezirem tu riječ. Mislim da je toliko iskrivljena da se više ne može upotrebljavati. Ta riječ ne bi uopće trebala postojati.
Što je normalno???
Ne postoji normalno kao takvo, ako uzmemo u obzir današnji svijet. Normalno. Goddamit.
Kako odrediti je li nešto normalno? Imamo osnovnu podjelu na dobro i zlo, pošteno i pokvareno and so on, bar ja to tak vidim.
Ali normalno, to jednostavno ne postoji.
Standardno, prosječno, možda, ali normalno, NE.
Nemam više snage. I to nije pošteno. Nisam još ni počela živjeti, a već hoću prestati. I za to si nisam sama kriva.
Sadly sings destiny
Sadly sings destiny
For ages I've been waiting
Now spring is in the air
Let it in
Ne mogu ni opisati kolko se nadam da je tako.
Očito, slušam A night at the opera. Nevjerojatan je, svaki, ali baš svaki put kad ga slušam sve mi je bolji. Obožavam Hansija.
Enivej, mlatim praznu slamu(aaah izreke li), stalno pišem jedno te isto, ja sam usamljena, mrzim sve i preteško mi je živjeti. Bla bla šmrc šmrc.
Ne želim upasti u neki stereotip, ali kad ne mogu….
Stvarno ne mogu.
Stvarno ne znam što mi preostaje.
Under the ice you will believe
Under the ice you will be free
Released from rotten thoughts
No more pain and no more gods
Ja nemam svrhu i smisao. Ne znam želim li uopće imati.
Stereotipno prazno gledam i mrzim se. I buuhuu boli me glava i plače mi se. I mrzim se.
I don't mean anything…
Šmrc šmrc šmrc.
Post je objavljen 15.05.2005. u 15:30 sati.