Kad odu dragi ljudi, oni u meni ostave prazninu.
Prazninu što me ispunjava, sobicu u mojoj duši - vječni kutak za osobu koje više nema.
U početku tu dolazim stalno, donoseći torbu punu uspomena.
Uvijek iznova te uspomene postavljam u razne kutke sobe pa ih pretumbavam, preslagujem, poravnavam i glancam do visokog sjaja - radim to sve dok ne stvorim ugodan prostor u duši, tiho svetište u koje ću svraćati da dam počast svom prijatelju.
Kako vrijeme odmiče posjeti su sve rijeđi, torba s uspomenama je sve praznija, dok naposlijetku ne počnem dolaziti praznih ruku. To znači da sam sobicu uredio i da je sad praznina puna. Puna ali ne i ispunjena.
Sad već ovdje svraćam samo po uspomene. Ponesem ih iz sobe je ali ih ostavim tamo.
Dogodi se da nekoliko puta za redom dođem po istu stvar, neko sjećanje mi je preteško pa iznošenje ostavim za trenutak kad ću biti jači.
Uspomenu što sam iznio iz sobe rijetko izgovorim naglas, još rijeđe je zapišem - najčešće je jednostavno pustim u svoje srce.
Srce mi tada zatitra, osjetim se živ i pustim emociju da prođe kroz mene.
Na licu mi se tad pojavi osmijeh.
Ili suza.
Post je objavljen 15.05.2005. u 19:56 sati.