Marketing
Kućica u cvijeću
Vjerujem da baš svatko od vas jako voli svoje roditelje. A sudim po sebi. Stvarno ih volim i poštujem. I znam da su za brata i mene žrtvovali jako puno i vremena, i novca, i živaca. No, ponekad uz svu ljubav, dođe vrijeme da odete od njih. Ali ono što je u zapadnom svijetu normalno, kod nas je gotovo utopija. Ili je utopija meni.
Živim sa roditeljima i bratom. I takav život ima naravno prednosti. Prva je da si rijetko onako sam da se osjećaš kao «Pale sam na svijetu». I uvijek možeš naći toplinu doma i nekoga za razgovor. Druga je da je život ipak jeftiniji. Treća je da ne moram kuhati kad dođem s posla. Četvrta je da i ja mogu pomoći njima. I da ne nabrajam dalje.
No, kada čovjek dođe u neke zrele godine, osjeti potrebu da bude u SVOME kutku. Barem ja. Želim da JA određujem kada ću gledati TV, kada neću, kada ću pospremati, kada neću, kada ću jesti, kada neću. Osim toga, koliko god bila dobra obiteljska atmosfera, ona ponekad i «guši». Jer, oni hoće SVE, ili gotovo sve znati. Dobro, nisam roditelj, i prihvaćam činjenicu da taj dio ne mogu razumijeti. I da je to možda prirodno. Ali čovjeku je potrebno nekad da nema poglede, pitanja, i komentare. Nekad želim biti na kompjuteru cijeli dan i ne želim čuti komentar «Cijeli dan si za kompjuterom». Kad hoću spavati do 11, hoću spavati do 11, a ne do 10. Kad hoću plakati, onda hoću da mogu plakati, bez da moram skrivati suze. Kad idem negdje van, ponekad ne želim čuti pitanje «S kim?». Kad pričam na telefon ne želim misliti prolazi li netko hodnikom ili ne, sluša li ili ne. Kad hoću slušati muziku, želim naviti «do daske».
I zato, palo mi je napamet ... imam diplomu, imam posao ... a ne mogu si priuštiti da sa 30-tak godina živim sama. Jer, nisam dijete bogatih roditelja, nemam kućicu, nemam ništa do te svoje plaćice. Od koje, računala sam, ako bih išla u podstanarstvo, eventualno bih se mogla hraniti, uz troškove za stan i režije. Ne znam stvarno kako nekima to uspijeva? Kako doći do stana? Kakvim kreditima? Štedionicama? Kako VAM to uspijeva?
Nekako kad gledam sve oko sebe, kao da su se svi zbrinuli, kao da su svi pronašli neka rješenja. Ili imaju stanove od nona i nonića, ili nemam pojma od koga, ili su mi to prijateljice koje su udajom riješile te probleme. U mom slučaju, napomena, ne spominjite udaju. 
A ja, «osuđena» na sobičak - sobičak u kojega ne samo da navraćaju mama i tata, nego i sobičak kojega dijelim s bratom.
Ja bih tako rado došla u posjet mami i tati. Donijela im poklone, pomogla povremeno mami u čišćenju. A i oni bi, vidim, rado konačno bili malo sami i imali svoj MIR. Dakle – kako ste vi riješili svoje stambeno pitanje? Ja bih samo 30-40 kvadrata svog kutka pod ovom planetom. Ako bih počela fantazirati, možda bih vam spomenula neku lijepu malu kućicu. S lijepom okućnicom, cvijećem i stabalcima. Ali to mogu samo gledati na slikama. 
Post je objavljen 12.05.2005. u 21:05 sati.