Sanjao sam valove Tsunamija kako me nose u neku novu dimenziju dok gutaju sve pred sobom .Mijenjaju sliku svijeta,odnose živote,uništavaju plodove mukotrpnog rada proteklih generacija i ostavljaju samo ruševine za buduće naraštaje.Spomenik uništenju svijeta koji podsjeća da sami pridonosimo ljutnji majke prirode ne obazirući se na zakone koji su ispisani davno prije nego što smo po teoriji evolucije nastali.San mi je nadalje donio nju,opet u bijeloj kuti,ja ležim na operacijskom stolu,vezan,narkoza me uspavljuje,ali ne dovoljno da ne bih vidio kako mi vadi srce i daje ga nekome ludom znanstveniku(koji tako neopisivo podsjeća na Einsteina) na ekspertizu.Ovaj ga baca kroz prozor i inzistira da mu dovedu drugog pacijenta,ako može Arijevca.Osjećao sam užasnu prazninu u grudima i to me je probudilo.Mutna pogleda razaznao sam da je 6:02 .Vrijeme za ustajanje.Danas imam obveza.Prvo idem ispratiti Kemoterapiju na put po Hrvatskoj,a onda u lov na čovjeka koji me je skoro ubio.Podatke koje mi je Željko pribavio već sam sejvao u mobitelu.Papiriće ionako gubim,ali sam ovaj spremio u novčanik,zlu ne trebalo.
Vuf-a sam ostavio u stanu,moleći ga da ne pravi gluposti i da ne pušta glasnu muziku.Kao da me je razumio,uz jedan krotki vuf i dva zamaha repom otišao se sklupčati u svoj životni prostor ispod televizora.Vani je bilo hladno pa sam navukao svoj crni kožni sako ispod kojeg sam obukao majicu s natpisom"I found Jesus.He was behind the couch"i slikom Isusa.Bila je to jedina majica koja mi se svidjela prilikom zadnjeg shoppinga.Otišao sam na kavu u Jane caffe u Importanne centru,Bojan je radio,vidno umoran od jučerašnje smjene.Tomo(jedan od trojice konobara)je bio u Egiptu,pa su Boris i Bojan odrađivali i njegove smjene.Naručio sam kavu s mlijekom,saslušao najnovije dogodovštine iz Bojanovog života i zaputio se na Krešimirov trg.Tamo su već bili Kemo,Kontemplativa,Dario i televizijska ekipa.Ispozdravljali smo se,u 08:00 išli uživo na "Dobro jutro Hrvatska",ispratili Kemu mahanjem i pratili pogledom kako nestaje put Glavnog kolodvora.Kontemplativa i ja smo popili kavu u obližnjem bircu i dogovorili se da se vidimo navečer u Booksi na otvorenju izložbe Andrewa Norrisa.Rastali smo se kod Glavnog kolodvora i tad sam krenuo na zadanu adresu.Pozvonio sam na portafon,prezime Galićnjak.
-Ko jee?-promukli ženski glas.
-Tražim gospona Alberta,ak je doma,u vezi auta..
-A ko ste vi?-počela me iritirati,ali to je bilo njeno puno pravo.Uostalom,bezobzirni su pljačkaši lažno se predstavljajući utjerali strah u kosti starijih stanara,a ovaj mi glas nikako nije djelovao mladenački.
-Gospon Dino,gospođo.
-Aha.-rakla je s olakšanjem,mada mi nije bilo jasno zašto.
Bzzzzz!Gurnuo sam ulazna vrata zgrade i popeo se na prvi kat.Taman htjedoh još jednom pozvoniti kad začuh kako se vrata otključavaju.Dva okreta ključa u bravi.
Pa druga brava.
Lanac.
Vrata mi je otvorila sjedokosa gospođa drahtavih ruku,koje su bile prepune staračkih pjega,izborane i blijede,kože tako tanke da sam mogao izbrojati žilice na njima.
Gledala me škiljeći iza debelih stakala prethistorijskih naočala koje su doslovno podsjećale na dvije omanje pepeljare u metalnim okvirima.
-Vi ste donesli peneze?-iznenadi me gospođa pruženom rukom.
-Kaj...ja?Ne,gospođo,ja sam..
-Ivooooo!-zazivala je nekoga iznutra i podsjećala me na oca četvorice sinova iz "Tko to tamo peva" dok je vapio:"Decooooooooo!!!"
-Gospođo,ja...-započeh,a sitni starac s još većim naočalama koji se odjednom stvorio ispred bakice ušutkao me je prijeteći postavljenim kažiprstom.
-Ste vi peneze donesli?-Upita deda tonom zagoskog predsjednika seljačke zadruge koji je skupljao članarinu.
-Kakve peneze,za Boga miloga!?Ko je Albert?I čiji je auto Ford Focus ZG 5245-AN?E,taj me je neki dan pregazil!-poludjeh na zagorskom.Samo mi recite ko to vozi?!-Bijah jasan i glasan.Starci su još više uzdrhtali.
-Albert je moj pokojni tata-prekide deda prvi šutnju.
Bakica mi je skuhala tursku kavu i servirala mi je u onoj maloj šalici iz kakvih se nekada,za vrijeme štednje,kad je kava koštala kao samo zlato,pilo u vrlo malim gutljajima.Kava se nekada donosila u goste kao vrijedan znak pažnje.Sjećao sam se legendarne Franckove minasice od 100 grama kako su je uvijek uredno pakirali u čisti bijeli papir prije nego smo išli kod rodbine u Kašinu.Tada smo imali crno bijeli televizor i igrali se u blatu.Danas djeca imaju Play-station i ne znaju koji je gušt kad te stari izlema jer si došao kući blatan od glave do pete.Danas starci ni ne primjećuju djecu.Danas djeca tuku starce.
-Moj tata je umro prije tri mjeseca..-započeo je deda Ivo svoju priču.Tek tada sam primijetio da su oboje obučeni u crno,odjeću žalosti za nekim bliskim..-..u sto devetoj godini života.Nije ga ni televizija došla snimati,a bil je možda i najstariji živi hrvat.-sa sjetom i prizvukom tuge koju je prouzrokovala praznina samo njemu poznata pripovijedao je deda Ivo.-Bil je on pametan čovjek,jak ko bik,sve do prije pol godine...-glas mu je zadrhtao.
KRAJ ŠESTE PRIČE.
Post je objavljen 12.05.2005. u 18:48 sati.