Ne, nije ništa TAKVO. Jednom sam tražila knjigu ovog naslova. Prodavačica me pogledala s podsmjehom. Istina i ja kad sam prvi put čula ime ove knjige, bilo mi je čudno. A onda sam otkrila zašto se knjiga zove tako kako se zove.
...vatrogasna služba u malome gradu pozvana je u kuću jer je s prozora na katu sukljao dim. Ljudi su provalili u stan i našli čovjeka kako leži na krevetu u plamenu. Nakon što su ga spasili i ugasili vatru, postavili su uobičajeno pitanje: - Kako se to dogodilo? - Odgovor je glasio: - Ne znam, gorio je kad sam legao na njega. -
Ovo je izvadak iz jedne od meni najdražih knjiga pisca Roberta Fulghuma. A baš ova pričica pokazuje nam ono što tako često sami sebi činimo: legnemo u zapaljeni krevet. Ne čekamo da se ugasi vatra, nego činimo još gore. Iako znamo što treba činiti, opet, nije lako izmjeniti se ... i baš smo uporni u tom svom nemijenjanju, kao da smo ponosni na to.
I onda se opečemo u tom svom krevetu ... i opet... i opet... ali ne damo se ... i onda se pitam: zašto čovjek uporno želi saznati ono što zapravo uopće ne želi znati? Zašto insistiramo na nekim stvarima kad je nekad ljepše živjeti u neznanju?
Teško je dok se ne odlučiš. Tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.
Post je objavljen 11.05.2004. u 23:29 sati.