Htjela bih da se znaju neke stvari.
Ja nisam storj. Imam osjećaje. Jel to OK? I čak kad misliš da se ne bih trebala nekako osjećati, ili iz tvoje perspektive nemam se razloga nekako osjećati ili čak da nemam pravo se tako nekako osjećati, ja se ipak osjećam.
Svi imaju svoje probleme. Hej, pa imam ih i ja. To što ti ne govorim i što te ne zlostavljam njima ne znači da oni ne postoje. Nabavi si vreću za boks, prošeći malo, popij nešto ako ti pomaže, šuti, udalji se od mene na tjedan dana, ne moraš ništa reći ako ne želiš, ne moramo razgovarati o tome, ne mora nitko znati o čemu se radi, ali molim te, nemoj tu svoju energiju usmeravati prema onima koji nisu ničemu krivi.
Ja imam svoj život. To što ga ne živim, ne znači da automatski dobivaš pravo upravljati njime. Možda se još danas odlučim obrisati prašinu s njega i izvaditi ga iz arhive i živjeti ga opet.
Potrošila sam jebene dvije godine na ništa. Dvije godine. Sve se svodi na ispunjavanje nekakvih obveza obećanja, očekivanja, rokova, čekanja, odluka i gaženja istih, laži i inih zabluda. I uvijek se nađe netko tko će pomisliti kako je kompetentan posoliti mi pamet. Gle, ja se još uvijek pouzdajem u svoju inteligenciju i mislim da ipak znam biti kormilar svog broda. Na greškama se uči i ako se i desi koja, pa što? Bar mi nije dosadno.
Nisam savršena. Ne, ne, daleko od toga. Imam milijun stvari koje bih promijenila na sebi ,u sebi i okolo sebe. Ali često mi niste dali priliku. Ako ne znaš kako je – šuti. Ako te zamolim da me pustiš na miru na pola sata, molim te nemoj postavljati pitanja. Pravi se kao da me nema. Nemoj me pokušavati nasmijati, jer će ti teško uspjeti. Ako ti kažem da mi nije ništa, onda se tako i ponašaj. Ponekad je samo nizak tlak i osjećam se umorno, pa prije nego što me optužiš da sam ovakva i onakva, pročitaj bioprognozu.
I čemu sad odjednom postaju važne stvari koje nisu bile važne posljednjih deset godina?
Ja sam naučila živjeti bez njih, pa se i ti potrudi.
I znam da ću te još milijun puta razočarati. Možeš me se odreći preko novina, ne mogu te spriječiti. Samo daj. Jer ja stvarno ne mislim više ispunjavati ičija očekivanja. Ljubav nisu očekivanja, ljubav je sloboda. I ja ju samo takvu raspoznajem. Probaj prihvatiti to da sam ponekad tužna jer za to imam razloga. I nema veze što imam samo dvadeset godina kad se ponekad osjećam kao da mi je stodvadeset. Ne želim nikoga kriviti za to, ali ima stvari koje ja nisam mogla promijeniti. Mogli su drugi, ali nisu htjeli.
Stvarno se trudim. Ali, za one koji još nisu primjetili, mnogo mi bolje ide kad imam slobodu. Kad mi dopuste da ja budem ja. Svaka priča prestaje kad me netko poželi posjedovati. Ili me grliti tako jako da me guši.
Nemojte me grliti sada kad sam konačno pronašla način da se otvorim nekim novim ljudima. I probajte shvatiti da nisam robot. Da volim i osjećam, da imam svoje planove, snove. Dopustite mi da se veselim svakom novom danu i da budem ponosna na sva dostignuća, pa čak i onda kad su vama ona nepoznata ili nerazumljiva. Možda jednom budete ponosni na mene. Čak i ako ne bude sve kako ste vi mislili da bi trebalo biti.
Jer ono što sam shvatila zadnjih dana je da sam cijelo ovo vrijeme pokušavala biti nečije očekivanje. I koji su rezltati? Ja sam izgubljena, na trenutke pretužna da bih funkcionirala, uništila sam sebe zbog nemogućega.
A gdje je ljubav? Volim te i kad misliš da nije tako. Volim te i kad me nema. Ljubav ne nestaje u umoru, razočaranju ili neispunjemnim planovima, očekivanjima, obećanjima. Volim te jer je moj najljepši posao voljeti. Volim te zbog svih tvojih nesavršenosti.
Nemoj to zaboraviti ni kad odem.
Ti znaš da volim te na neki način svoj.
Post je objavljen 09.05.2005. u 14:57 sati.