Dugo već nisam pisao Homo Addictusa, ovisnika. Eto, kad sve radi kako treba, pa nije bilo razloga. Ovo je jedan od onih postova koji idu po inerciji. Najave nek pričekaju, ideje još nisu zrele kako treba. Gledam malo po ovom svom blogu i pitam se koliko je to zapravo blog. Je li to uopće blog? Je li točno da sve stvari prvobitno nastaju u jednom bljeskovitom izboju energije? Izgledaju kao da će postojati zauvijek. A ono, osjetiš se ponekad umoran. Sad sam umoran. Naučio sam da je to jedno privremeno stanje. Svatko se može i treba odmoriti. Kako dugo? Pojma nemam. Što kraće, a da bude dovoljno.
Ovo mi se sve čini kao prvi post koji pišem nekako osobno. Onako za dušu. Za sad mi se ne sviđa ton. Ali ja se tako punim. Do kraja će svi akordi biti zvučati sasvim ok.
Krstarenje
Pa i danas sam malo krstario blogovima i valjda sam imao takvu sreću da sam nalijetao na sve neke depresivce. Ah, tužne su to priče. Ponekad pomislim hoće li se itko od njih oporaviti. Kad se toga sjetim odmah mi je ljepše. Kad bih mogao energiju koju imam barem malo podijeliti s drugima, ono, svakom uliješ malo, do prve benzinske postaje ili nekog događaja koji će ih dopuniti. Naučio sam da budem stalno 'overflow', da se prelijevam, da ne oskudijevam, da mi motor radi stalno. I još ostane za druge. No, ponekad, kao danas, malo sam usporen, započeo sam previše stvari. Ali nije to ništa, nije ovo 'jedan od onih dana', barem za mene nije. Tu sam frazu ukinuo. Dan nije ama baš ništa kriv. To je mnogima samo opravdanje. To što zovemo 'jednim od onih dana' je samo period od buđenja do slijedećeg spavanja u kojem se nismo potrudili pronaći svrhu, jer smo bili lijeni i nezainteresirani. Svaki dan je dobar ukoliko se ne obaziremo na loše nego na dobro. Eto.
Ovisnost
Baš mislim, koliko sam ja ovisan o ovom virtualnom svijetu?. Izgleda da malo jesam. Kladio bih se da sam u vrhu ljestvice kad bismo mjerili vrijeme provedeno online. Pa dobro, volim to raditi. Molim da mi se ne javljaju psihoanalitičari koji će ovo objašnjavati 'mojim bijegom od stvarnosti jer me je mama u djetinjstvu tukla'. Ja volim ljude i druženje, ne volim ljude razočaravati. Ponekad moram. Sorry. Da bih mogao voljeti drugih deset. Zašto mi je blog tako važan? Nije blog. Ljudi su važni, a blog je sredstvo komunikacije. Komentari su kratke misli iz neke vrlo bliske prošlosti. Na blogu ste korak ispred. Dok ja ovo pišem, vi još nemate pojma o čemu pišem. Kad napišete komentar ja ga uvijek pročitam poslije vas. I tako se držimo na distanci koja se mjeri vremenom unutar jednog dana. Bit ćemo još bliže, stalno radim na tome. Nije mi dosta. Neke od vas već kao dobro poznajem. Imate newsletter, tamo gore desno, prijavite se, priđite bliže, ako vam se sviđa ovdje.