Potaknut Sanjinim komentarom želim malo pisati o vječnosti onako kako je ja vidim :)
Donedavno sam, moram priznati vjerovao u besmrtnost, recimo vjerovao sam u šeme tipa:
U ljudskom genomu točno je određeno koliko će se puta neka stanica ljudskog tijela podijeliti prije no što iščeznu sve kulture tih stanica. Jedine stanice koje se dijele koliko god žele su stanice raka!
Rađeni su eksperimenti gdje su genetske informacije iz mladih stanica umetnute u stare stanice i obrnuto. Desilo se očekivano - mlade stanice sa starom jezgrom su se podijelile još svega nekoliko puta a stare stanice su se dijelile još dugo. Radi se na dešifriranju ljudkog genoma i čim ga skroz dešifriraju saznat će se u kojim je genima zapisan broj dioba, tam će se genskom terapijom postaviti neki ogromni broj i opalac, mi smo takoreći besmrtni, ne starimo (naime, starenje je odumiranje stanica)!
E, sad, ja još uvjek vjerujem u te šeme ali ne vjerujem u besmrtnost - teško se mogu natjerati da razmišljam da bih mogao živjeti duže od svemira, ne? :)
Vezano uz ovu temu postoji jedna priča koju sam čitao jako davno.
Priča se zove
"Sve vrijeme svemira"
Bila je objavljena u nekom SF časopisu, vjerujem u Siriusu.
Priča ima možda deset rečenica, znači, vrlo je kratka - napisana je na pola stranice Siriusa a pobrala je sve moguće SF nagrade u godini kad je pisana!
Apeliram, ako netko zna kako da dođem do te priče neka mi javi, bio bih mu jako zahvalan :)
Ako ne pronađem tu priču u roku od par tjedana, napisat ću je ja, iz glave, onako kako je se sjećam :)
Bit će sjajno jednog dana usporediti original sa mojim pamćenjem nečeg od prije petnaest godina :)
Šema No2 bi bila seljenje svijesti iz jednog tijela u drugo...baš zgodno, uzgajam male klonirane ddaddice bez mozga i u trenutku smrti nešto uskladišti moju svijest i pečatira je u onog tupavog ddaddica :-) ...o tome ću malo neki drugi put :)