Ništa od operacije. Naravno, sve se zakompliciralo. U ponedjeljak smo prema planu, uranili, i otišli u labos da mu izvade krv i da se popiški u čašicu. Lijepo, već u 7 i malo smo došli, skoro sam se srušila kad sam vidjela hrpu uputnica veličine Velebita, a još više kad sam osjetila miris fine turske kavice, a kakvu ja nisam uspjela konzumirati sve zbog žurbe da uranimo i izbjegnemo gužvu. Laganini, oko pola osam, počeli su prozivati prve pacijente. Kad smo konačno došli na red, teta krvopija je dugo i pomno proučavala ruke moga prvorođenca, sve jednako ccc ponavljala. Loše vidljive žile, teško iz prvi puta ubost – sve smo to već prošli puno puta do sada. Konačno se odlučila, ubola i od prve pogodila venu. Bravo, majstorice! Ponosno sam stajala kraj svog djeteta, koje nije reklo ni: A! Najljubaznijim riječima probala sam je zamoliti da izvadi još i za transfuziju, da ga oni tamo ponovo ne bodu. Inače to neće raditi, kažu, ne vraćaju im se epruvete, ovo-ono, al meni teta krvopija nije mogla odolit. Obećala sam joj vratit epruvete, i žena je pristala.
Sretna što smo jednim ubodom riješili dvije muhe, skrenuli smo kući da dijete nešto pojede. Da, i da mama udovolji svom ovisničkom porivu-jutarnja kava i cigareta. Odjurismo na bolnicu odnijeti dvije epruvete krvi na transfuziju i do pedijatrije dogovoriti ekage i spec. pregled kod kod pedijatra. Već sam se poradovala da je to-to. A ono – malo morgen! Sineku je odjednom postalo muka, povratio je doručak na tri koraka od wc školjke – postalo mi je jasno da je predobro počelo da bi se tako i završilo.
Ostavila sam ga kod kuće, odjurila na posao, zivkala kući svakih 30 minuta... Uglavnom, dok nisam došla s posla već je temperaturu dobio, sve što bi pojeo i povratio bi. Poslijepodne smo bili na pedijatriji, dobio jednu i pol bocu infuzije, mogućnost da se operira ovaj tjedan bespovratno je otišla kvragu. Iz bolnice stigli iza 20 sati kući. Da, dobio je i atibiotik, podiglismo to iz ljekarne+sirup protiv kašlja+ibuprofen za skidanje temperature (104,00 kn). Kad sam mislila da je za taj dan sve što je moglo krenuti naopako i krenulo, zazvonio je telefon. Odma mi se kosa digla, zato što se Mali probudio od zvonjave, pa onda Zakoniti zaurlao u pravcu kuhinje, a najveće iznenađenje mi je bilo kad je rekao da zovu iz ljekarne! Wtf, šta oće? Gospođa s druge strane se ispričava, ali dali su mi pogrešan antibiotik! Za nepovjerovati! Naime, antibiotik jr prepisao pedijatar na bolnici. Al on nemože napisati recept. Kako je izabrani liječnik opće prakse već odavno zatvorio dok smo mi izašli iz bolnice, morali smo ići na hitnu u grad, da nam oni na temelju ambulantnog lista iz bolnice napišu i recept. Tu je neki mladi (i zgodni doktor, mmm, bar nešto po mom ukusu taj dan!) umjesto “x”, u nazivu lijeka napisao “ks”, i sve to onim karakterističnim doktorskim rukopisom, tako da je apotekarka prema inticiji dala lijek koji je sličan, iz iste skupine, i sve to, ali ne i točno onaj koji treba. Ljudi moji, bila sam na kraju snaga. Veliki je još tu večer imao temperaturu 38,8, uspjela sam mu je spustiti, al sam svako malo po noći išla vidjet kako je.
U utorak, jučer, već mu je bilo puno bolje, svejedno smo u bolnici proveli dobar dio dopodneva. Sad je na kućnoj njezi. Sam sebe njeguje – gleda crtiće, igra se na play station, spava, jede i izvoljeva: knedle sa šljivama, milki vej čokoladice, stari broj ok-a, zbog sličica izbaviteljske obitelji...
Slijedeći tjedan idemo vaditi ponovno nalaze, moliti da ga ubace u listu za operaciju...Ma pisat ću ja već o tome.
Post je objavljen 04.05.2005. u 14:24 sati.