Marketing
Prvomajski NeHappyEnd
Eto, kako se dalo i naslutiti, izjalovio mi se plan. Ne znam kako je kod vas, ali meni se rijetko događa da me krene od početka do kraja. 
A plan je bio da nakon dosta godina opet ugledam izvor Rječine, ili kako bi domaći s Grobnika rekli – Ričine. Riječani i oni iz okolice znaju o čemu govorim, iako nisam sigurna da su vidjeli baš IZVOR ili Zvir, jer se on nalazi na mjestu koji je nedostupan, budući da je na tom mjestu zaštićen prostor «Vodovoda». Naime, dio Rijeke i prigrada se iz te 17 km duge rijeke opskrbljuje vodom. Da, sigurna sam da je vama u blizini Save i Drave ta dužina uistinu impresivna 
, ali opet ... pijete li vi vodu iz njihovih izvora?
Jučer je bio blagdan, a koji put za blagdana djelatnici «Vodovoda» otvore metalna vrata i dozvole znatiželjnicima pogledati taj veličanstveni prizor u kojemu ogroman mlaz vode iznad vas izlazi iz stijene. Nema smisla dulje vam opisivati, jer kao prvo, riječi ne bi bile dovoljne. A kao drugo, planirala sam to uslikati i pokazati vam. No ... ništa od toga.
Ovo gore vam je utješna slikica.
Od mjesta na kojem smo ostavili auto (Kukuljani) pa do samog izvora je otprilike 45 minuta srednje brzog hoda po bijelome (ili bolje reći zemljanome) putu, koji na pojedinim mjestima ima dosta lokvica. I tu kreće moja kritika na razne stvari.
Prvo, nije mi jasno odakle ljudima ta stalna potreba da se vozaju u autima. Pa što je stvarno tako teško dignuti rit i prohodati po tom putu slušajući šum rijeke, pjev ptičica ili pak u nekim dionicama jednostavno uživati u tišini? Ne vidim svrhu u odlascima u prirodu u kojima ljudi autima idu na proplanke i samo što njima ne uđu u rijeku. Razumijem da ima starijih i možda nemoćnijih ljudi, ali takvih je malo. A ovo jurcanje jučer je bila masovna pojava, pri čemu se nimalo nije vodilo računa o pješacima, njihovu stiskanju uz rubove i ostavljanju u oblaku dima iz auspuha ili pak dignutog zbog zemljanoga puta.
Nadalje, vidjela sam drvene pločice «Hrvatskih šuma» kojima se poziva na svijest o čuvanju čistoće prirode i nisam vidjela puno smeća po ovim usputnim djelovima, no bojim se da na onim većim okupljalištima i nije bilo tako. Možda se varam, ali poznavajući kakve su fešte u nekih Hrvata, ne bih se čudila. Moram i malo ironije.
Glazba je uistinu bila «impresivna». Prvo, radi gore spomenutih divnih prirodnih zvukova, čemu glazba? No, hajde, ako netko baš hoće ... neka sluša, ali za SEBE. Ali zašto bih ja morala preko cijele te divne šume slušati deranje Thompsona ili pak ono što me dokrajčilo ... TEŠKE NARODNJAKE??? Ljudi moji, Grobnik, gotovo centar čakavskog svijeta (ne zamjerite vi iz zapadnog prigrada, i vas brojim u taj centar), ali što nam baš trebaju narodnjaci??
Ono što sam primjetila prije par godina, a čini mi se i sada iako nisam ovaj put imala priliku tako dobro procijeniti istinitost istoga, postoje i oni ljudi koji baš u svemu nađu svoj interes. I onda fino došlepaju kamione i kombije na iste te proplanke, otvore im stražnja vrata, a unutra – pune kašete pića. SIGURNO ne za osobnu upotrebu. Nego za ekspres-brzinsku zaradu, bez plaćanja poreza i PDV-a.
Tako da osim te lijepe prirode jedino pozitivno je bio taj božanstveni miris koji se širio šumom. Nisam baš veliki ljubitelj ribe, kobasice uopće ne volim, ali kad osjetim miris mesa sa roštilja, skoro da izgubim pamet.
I da završim, nisam uspjela doći do izvora, uz svu moju želju. Jer osim onih pasivaca iz posta Zekonje koji zna , postoje i oni koji kad krenu negdje živčani samo grizu, kljucaju i njurgaju i to bez prestanka. Pa mi je pukno film i prekinula sam tu agoniju vrativši se neobavljenog posla. No, tješi me da ste bar saznali što je Ričina, ako to već i prije niste znali.
Post je objavljen 02.05.2005. u 22:58 sati.