Plivajući u moru stilova i HTML koda, nekako nisam sebi nabio onaj željeni naboj da pišem Mind Twistera. Kako sam u fenomenu bloga - danas sam malo špijunirao. Fenomen nogometa me brzo pustio. Baš sam sretan zbog toga.
Blog, ah kako to zvuči gordo. Neću nikoga kritizirati, svi su super. Baš je kao neki mali grad. Ljudi sa svojim interesima obilaze redovito određena mjesta. Dođeš tamo, pogledaš komentare i stalno srećeš iste ljude. Izlaze kud i ti. Na dobra mjesta. Odjednom spaziš novu facu, nešto je nažvrljao u komentaru, nije uopće pogodio temu, ili nije shvatio što je pročitao. Prolaznik. Hmmm, a evo i pametnog komentara. Tko je to? Nije se potpisao. Šteta, sviđa mi se što je rekao, sigurno ima dobar blog - ako ga ima. Aha evo i pametnog komentara s potpisom. Ajde da vidimo gdje taj živi. Klik, pet ulica dalje novi blog. Prvi put ga vidim, a i dobro se uredio. I ovo izgleda dobro mjesto za izlazak. Da vidimo kakva je ovdje hrana, duhovna mislim. Nije loše, nije loše. Mogao bih izaći još koji put baš na ovo mjesto. A tamo u kutu s desne strane vidim linkove. Da vidimo... ohoho, pa ovdje je sve puno ljudi koje poznajem. Zanimljivo, kako nisam prije otkrio ovo mjesto? Taj mora da poznaje još neke nove... ovog znam, ovog znam, ovog znam, e ovog ne znam... ajmo tamo.
I tako prokrstariš po blogovima, vidiš svašta, zavoliš svašta, preskočiš svašta, naučiš svašta. Blogovi se grupiraju, kao i njihovi vlasnici, po interesima, čitaju jedni druge i to je to. Tko je duže ovdje a počeo je pisati blog kao samo sebe, sad ga piše za svoje čitatelje. Nitko ne može ostati ravnodušan na čitatelje. Ako te hvale, žele još. Ako te pljuju, dobit će još.
Primijetio sam nekoliko osnovnih obrazaca odnosa prema vlastitom blogu.
Preskočit ću profesionalce koji odmah zabriju na dizajn. Ali odmah. Njih zanima prvo mašina. Prije prvog posta deset puta će sve ispremiješati da vide što se sve može. Preskočit ću i one principijelne koji bi, kad bi htjeli, mogli naučiti kako promijeniti dizajn ali ne žele, dobar im je ovaj kakav je i odmah se bacaju na pisanje. Možda i znaju kako dizajnirati ali ne žele. Oni su otvorili blog da bi pisali a ne se igrali bojama. Oni pišu uspješno. Preskočit ću i one koji nemaju pojma ni o čemu ali se dobro zabavljaju. Njih baš briga, baš je fora imati blog.
Zaustavit ću se na prosječnom bloggeru. Ali, hej, ovo je samo moja vizija prosječnog blogera, nitko se ne mora žestiti zbog toga.
Oni naprave blog. Izaberu predložak i krenu nešto napisati. Super je, baš sam dobar, napisao sam nešto. Predložak im ostaje takav kakav je, koga briga. Ili ne znaju, ili ne žele znati ništa. Onda blog bude otkriven od slučajnog putnika namjernika i pojavi se na nečijem blogu kao link. Ponetko osvane i na naslovnici. Polako počinju na blog dolaziti ljudi, komentirati, kritizirati, hvaliti, podržavati, dopunjavati, osporavati, tumačiti.... Uh, pa pisali su samo za sebe, a sad ljudi dolaze komentiraju, kritiziraju, hvale... i sve ostalo. Netko se počinje baviti njihovim razmišljanjima. I sada se dolazi do točke kad većina reagira ljudski. Dolaze gosti, pa što će misliti o njima. I onda krene, pa vidiš da se prvo promijenila boja linkova. Zatim je naslov odjednom drugačiji. Aha evo osvanula je i lista linkova, pa... kad svi to imaju tako valjda treba. Onda kalendar doživi određene estetske promjene. I tako malo po malo, face lifting bloga bude više manje uspješan.
Kad jednom shvate da ih netko zaista gleda počinju raditi veliko spremanje :) Nije li to zanimljivo? Mnogi ljudi i kod kuće imaju veliko spremanje prije dolaska gostiju.
Sve što sam primijetio nije uopće loše, sjajno je, mnogi nauče stvari koje prije nisu znali a uz to i dobro pišu. Blog je dobar. I koristan. Da ne pišemo ovdje nikad ne bismo tako sjajno sredili vlastite misli. Vjerujem da mnogi mogu potvrditi vlastitu promjenu otkako su ovdje. Zato je blog dobar. I blog you!