i homoseksualnosti...
Do sada sam čitala i izricala svoj sud. Nisam običavala gledati film, a potom se raspitivati o mišljenjima drugih. Ovaj put se radi o filmu koji sam htjela procijeniti nakon gledanja, izraziti neki vlastiti sud, a on me zatekao u strahu i nedoumici.
S djevojkom sam krenula u kino pogledati kako to muškarac može ispričati priču dviju lezbijki. Ograničavala me vlastita predrasuda o činjenici da muškarac heteroseksualc priča nešto o lezbijskoj intimi, nježnosti, psihičkom stanju i okolnostima u kojima se one nalaze u hrvatskom društvu. Već unaprijed osjećala sam se ugroženo, a tek nakon filma…
Za pomoć u prosudbi odlučila sam pitati lezbijke iz različitih područja, ali i pokušati dokučiti zašto je Matanić odabrao baš lezbijsku ljubav preko koje će se priča prelomiti. Jedini način da to saznam bilo je upitati njega osobno. Sam o tome kaže da je tu ideju razrađivao još u vrijeme fakulteta, a njegovi odgovori na pitanja koja sam mu postavila razrješavaju cijelu zagonetku.
No kako god uzeli, u posljednje vrijeme se digla prašina oko promoviranja gay prava, započelo je s prvom Gay Pride povorkom u Zagrebu, nastavak slijedi s medijskom kampanjom LORI iz Rijeke pod nazivom "Ljubav je ljubav", a tu je i film hrvatske produkcije u kojem su dva glavna lika lezbijke koje se vole. Iz ovakve perspekitve prosuđujem, a s obzirom na to čemu su težila dva prije spomenuta projekta na gay aktivističkoj sceni, bitna je transparentnost prikazivanja te ljubavi bez obzira na okolnosti u kojima su se dvije glavne junakinje, Iva i Marija, zatekle. Radikalan pomak je u tome što se ta ljubav prikazuje otvoreno, dodiri i tjelesnost nisu skriveni, oslovljavanje i direktna verbalnost nisu cenzurirani. Lezbijska ljubav postoji posve otvoreno i ležerno. Pokušajte se sjetiti kako je nekada homoseksualna ljubav prikazivana (ili zataškivana bolje rečeno): tako da su se mogli vidjeti samo usputni dodiri - eventualno za ruku, a u dijalozima se moralo čitati između redova. Morale smo naslućivati da se radi o homoseksualnoj vezi. Oni (a govorim o općenitoj populaciji bez obzira na spolnu opredjeljenost) koji su senzibilizirani to bi prepoznali, a oni koji nisu možda i ne bi...
Svaka transparentnost, ukoliko ne ide u krajnost pornografije je svakako napredak prema vidljivosti lezbijki u društvu. To je onaj fenomenalni pojam "visibility" kojemu teže sve GLBTT organizacije u svijetu. Jedini problem u svemu tome, po mome sudu, je milje u kojemu su njih dvije smještene. On determinira karakter i tematiku filma, a ne njih dvije izdvojeno. Pokušat ću to pobliže objasniti. S obzirom na negativno poimanje lezbijstva u hrvatskoj javnosti, i s obzirom na to da čak i Ministarstvo zdravstva, kao javna državna institucija, prije nekoliko godina tiskajući letak za prevenciju AIDS-a - lezbijke smješta u isti koš s prostitutkama /jer je letak namijenjen prostitutkama, narkomanima i lezbijkama/, tj. ugroženim skupinama, (što pokazuje osnovno neznanje o rizičnosti ponašanja). S obzirom na politički segment društva koji je vidljiv u svim presjecima (a ipak predstavlja volju većine) možemo zaključiti kako hrvatski narod sagledava pitanje lezbijstva. Nesumnjivo je ono još uvijek negativan element društva kojeg je najbolje pomesti pod tepih. Sjetimo se izjave dugogodišnjeg predsjednika (predstavnika većine) dr. Franje Tuđmana iz Starta, 1990. godine:
“ Homoseksualnost je također popratna pojava čovječanstva, otkad ga ima. Prema tome zabranjivali je ili priznavali, ona je prisutna. S humanističkog gledišta bolje je priznati i omogućiti da ona bude što nezamjetljivija."
No, takva netolerantna sredina ne osuđuje samo homoseksualizam, nego i svaki drugi vid individualnosti, posebnosti, jedinstvenosti, ona propagira slogan jednoumlja - svi kao jedan, jedna nacija, jedan vođa… Svi oni koji nisu slika i prilika Boga Modela ne mogu biti dio društva; zato smo marginalizirani, zato se zakoni odnose samo na one jednake, a za drugačije ne postoje: pa smo po tisućiti put pometeni pod tepih zakonodavstva (opet smo u Saboru odgođeni za neko drugo vrijeme, možda neku drugu državu koja će trebati izmjene obiteljskog zakona kada se izopači pod utjecajem Europe pa se u njoj narode "svakakvi", a pravi Hrvati izumru). Igra se igra istih, po istim pravilima za iste i različite. Time različiti postaju manje vidljivi.
U filmu se u malograđanskoj sredini oko lezbijskog para nalaze nekrofili, silovatelji, ubojice, otmičari, skin headsi, kriminalci. Pa zar vjerujete u to da hrvatsko društvo, tj. prosječan građanin (zovem ga Isti) zna razlikovati pozitivnost lezbijskog para od te okoline u koju su likovi smješteni (čitaj: zna li razlikovati život od sile koja ga siše). Radi se o recepciji poruke filma kod publike. Moramo se zapitati tko je sve publika i kako će na nju utjecati poruka koja se šalje.
Potvrdu za takvo razmišljanje Istih našla sam u Glasu Koncila (44/2002.): "Slika te stvarnosti je užasna, a sastavljena je od lezbijstva, silovanja, ubojstva, teških posljedica rata, abortusa, incesta, otmice djeteta, laži, prikrivanja smrti itd.", "Na koju god stranu da se čovjek prikloni u ovom slučaju, pogriješit će…"...
Crowmagazine
Post je objavljen 16.06.2004. u 14:23 sati.