Naslov je možda malo morbidan ali je isto tako i prikladan. Naime, jedan od blogova koje sam volio čitati prestao je postojati. Da li će nekome nedostajati? Vjerujem da hoće. Težnja savršenstvu samo je pogon za probijanje kroz aspekte vlastite nesavršenosti. Teško ju je zadovoljiti, posebno ako si je postavimo kao cilj. Problem sa nama ljudima je što se naše vizije savršenosti preklapaju. U sinusoidi vlastitih emocija ponekad smo toliko duboko da nam se vrhovi čine nedostižni. U toj dubini često mnogo naučimo. I budemo još bolji i bliži savršenstvu. Još uvijek miljama, godinama daleko, ali ipak bliže.
Ovo je bio blog na kojem sam zaista vidio pravi i iskreni odnos do sebe. Bez umjetnih filozofiranja, direktno u srž. Zato će mi nedostajati. Jedan od onih koje sam razumio i imao osjećaj da je razumijevanje obostrano. Ovo je jedan od načina da mu kažem: hvala za tvoja razmišljanja, zbogom... ili doviđenja... i svako dobro :)
Ima ljudi
"Stvarnosti ne možemo pobjeći. Ne možemo ju zanemariti. Ne možemo ju mijenjati. Mislim da ništa od toga i ne smijemo, jer to je zadano, jer tu stvarnost ne činimo samo mi. To je konglomerat raznovrsnih elemenata, pa uostalom i čovjek je samo elementić svemira, mada se zanosi da je više od toga, ili barem "više biće". No neću filozofirati.
Ono što nije zadano i što možemo mijenjati to smo mi sami. Mi možemo napraviti samokorektiv za samopoboljšanje ili pak korektiv na način da se uklopimo u tu stvarnost prihvačajući sve njene događaje i sudbine koje nosi, pazeći pri tom da nikog ne oštetimo.
Ja sam među onima koji misle da je potrebno tražiti u neugodnim situacijama tolerantni put, koristiti se humorom, uspoređivati i upozoravati na stvari koje su identične, slične, lošije, glupavije, na one stvari koje su reakcije blesavo na blesavo, pokušavajući pri tom biti i uljudan i koristan. U stvari nitko od nas ne misli identično nama i nikad ne možemo biti sigurni zašto se nešto dogodilo, a uvijek za to nešto postoje razlozi koje uopće ne možemo prepoznati, štoviše kada bismo za njih u istini znali, vrlo često bili bismo šokirani razlogom nekog događanja. Iskustvo života tome me naučilo i upravo sam zbog sasvim drugačijeg razmišljanja vrlo često bio neugodno iznenađen, bolno razočaran zbog nekih događanja i njihovih razloga potaknutih od ljudi od kojih sam najmanje nešto neugodno ili "bizarno" očekivao. Ali ja sam samo pojedinac, već napisah "Lazar" koji nije sam. No kao ni "Lazara" niti druge tekstove mnogi nisu pročitali, možda im nisu dovoljno zanimljivi, ali ne tugujem. Svjestan sam svoje različitosti i tako prihvaćam sebe i druge. I još uvijek vjerujem, borim se, nadam se i želim dobro..." Ukosnica, 04.06.2004.