Pokazala sam ti priču koju sam o tebi napisala, a ti si otklimala malo svojom kuštravom glavom dok su ti oči tražile sjećanja među recima. Smijala si se u ovo poslijepodne i prepoznala sam one tvoje rupice na obrazima koje su se uvijek pojavljivale kad si usta razvlačila u osmjeh, još su uvijek bile tu. I rekla si: Ma tko će čitati takve priče, ljudi ne vole stvarno stvarne priče jer misle da se one ne dešavaju njima. Kvare im raspoloženje.Ljudi vole ljubavne sapunice u kojima na kraju on i ona žive sretno, nakon srcedrapateljnih nedaća koje su morali prije preskočiti.
Rekla bih da si u pravu, moja krasna Violo, ljubim tebe i tvoje pametne misli, um ti je, hvala bogu ostao bistar, i oči koje sada iskre. Pipkaš tankim prstima po tom mobu neku poručicu, veselo dijete koje se konačno dočepalo dugo željene nove igračke. On je oženjen, znaš, ali nije važno, naša će ljubav sve to pregrmiti. Govoriš malo ispod glasa, ljubavne su tajne slatke, najljepše pričaju svoju priču pod blijedim mjesečevim svjetlom i zvjezdanim nebom, a sada vani blješti ovo proljetno sunce i mami samo na igru i smijeh.
Vraćaš mi papir s tvojom pričom i kažeš mi: Hvala što si me uvijek razumjela, spremi ovo, ne želim da on to vidi. Približiš na odlasku svoje usne mom uhu i šapneš mi njegovo ime, gledam tvoje korake koji ostavljaju zlatni trag na nogostupu. Ljubi i budi sretna, Violo, zaslužila si. Nadam se samo da uz tvoju priču neće biti ispričane i neke druge paralelne priče koje ljudi neće voljeti čitati. Jer ljudi pričaju da on tuče svoju ženu, zar to nisi čula ? Pogledaš me postrance, vidim li to neko malo durenje u tvom osmjehu? Ljudi izmišljaju, on ne bi ni mrava zgazio. Ti bar nikad nisi nasjedala pričama.
I nisam. Ovaj divan proljetni dan jednostavno ne smiju pokvariti nikakve izmišljene priče.
Post je objavljen 19.03.2005. u 09:25 sati.