Otisci na fotelji još su bili topli i njezin je mačak odabrao to mjesto za svoje večerašnje predenje. Sklupčao se uz blijedo svjetlo TV ekrana i kad ga je pomakla oglasio se onim svojim promuklim protestom vječno nezadovoljnog mrgode. Htjela mu je reći da tu sjedi netko drugi tko će sada doći, ali joj je misao iz prošlosti odgovorila smijehom kojim se obično rugamo starim navikama. Još je miris ljiljana bio vladar ovih prostora, a po ormarima i zavjesama lelujali odrazi nekih slika koje ne postoje. Mačak zna, ona još ponekad ne zna.
Nevjerica. Godine onih dana kad je zvijer pokazivala svoje zube i hranila se njenim ožiljcima ispočetka svake večeri uz polupraznu bocu jeftinog viskija, više se neće vratiti, a ulazna se vrata neće više otvoriti gurnuta njegovom rukom izvana. Neće biti više aveti iza zavjesa čije se lice straha kesilo očima njenog mačka i njegovom nakostriješenom dlakom, niti čekanja s rukom na grlu i ledenom grudom u utrobi za koju je znala da će biti razbijana njegovom pijanom strašću kroz njena ukočena raširena bedra sve dok ne postanu meka, njezin jauk bezglasan, a oči bez suza.
Nedavno je to bilo kad se zvono oglasilo, a ona nije znala da to zvono zvoni na njenim vratima jer mu nije poznavala zvuk i tek nakon beskonačnih minuta upornosti tog zvuka shvatila je što treba učiniti. Otvorila je vrata nakon dugih trenutaka sa rukom ukočenom iznad kvake jer je pomisao da on vani stoji bez ključa i da je daljnji scenarij nepoznat zavladala njome, kao i pomisao da je bijeg kroz prozor jedini način da poleti. Ali krila su joj bila slomljena i nikakav let nije bio moguć.
Otvorila je, a vani su stajala neka nepoznata lica, lica iz nekog drugog svijeta, sa neke udaljene planete nepoznatog sunčanog sustava koja su govorila nepoznatim jezikom riječi koje je poznavala ali ih nikako nije odmah uspjevala smisleno povezati, riječi koje su oslobađale. Zlo se proždrlo samo te noći u uglu neke slijepe ulice, u pijanoj svađi pod mutnim svjetlom ulične lampe. Iz njenog je stisnutog grla zavrištao krik, a nepoznati su dalje govorili po nekoj naučenoj šemi riječi utjehe koje ona nije htjela čuti. Noge su zaklecale i ona se bacila na koljena i izranjala ih do krvi na gruboj prostirci predsoblja.
Noćas je samo do pola navukla zavjese, malo je svjetlosti ulične lampe našlo odsjaj u mačjim očima. I dodirnula je rukom svoja koljena nježnim milovanjem. Neki se ožiljci vole.
Post je objavljen 18.03.2005. u 00:34 sati.